Zajedničkim dobrima prema novim participatornim institucijama: napuljsko iskustvo

Vlasništvo i demokratska participacija

Zajednička dobra i participativna demokracija u principu slijede različitu logiku. Međutim, sve se više  isprepliću zbog dva konvergentna fenomena. Prvi je politizacija urbanih zajedničkih dobara. Ona u mnogim dijelovima Europe postaju način da se kreiranjem i prakticiranjem novih oblika odnosa i institucionalne organizacije koji prelaze okvire neoliberalnog kalupa drukčije osmisli politička subjektivacija. Drugim riječima, politički pokreti generiraju „nova zajednička dobra”, tj. dobra koja nisu određena samo svojom prirodom i funkcijom, nego i time kako se njima upravlja, što je zadaća koju među sobom dijele javni sektor i građani. Drugi fenomen dolazi iz drugog smjera: tradicionalne institucije aktivno traže aktivnije, odgovornije te participativnije oblike demokracije za borbu protiv problema nepovjerenja u zastupnike građana i izborne mehanizme.

Zbog svega ovoga sada imamo priliku da se urbanim zajedničkim dobrima popuni ta praznina u političkom legitimitetu institucija. Praznina, koja je trenutno ujedno i ratno polje iz barem dva razloga. Prvi je taj što zastupnici pokušavaju uvesti slabe participativne procedure kako bi zadobili povjerenje i pristanak građana bez da se zapravo odreknu većeg dijela svoje moći. Drugi – i možda važniji – jest taj da slabljenje na izborima izabranih tijela također ostavlja prostora za deregulaciju, privatizaciju, a time i za nejednakost.

U ovoj smo studiji zato uzeli napuljski slučaj i njegove izazove da bismo shvatili kako se javni sektor može postaviti prema grassroots participaciji i nejednakosti. Tu onda dolazimo do pitanja javnog vlasništva i potrošnje kao materijalnih alata kojima se premošćuje jaz između nejednakih socio-ekonomskih pozicija.

Napuljsko iskustvo „novih zajedničkih dobara”

Put ka urbanim zajedničkim dobrima u Napulju započeo je 2012. zauzimanjem bivšeg Azila Filangieri, monumentalne zgrade u povijesnoj jezgri grada u vlasništvu grada Napulja. Zauzeli su je uglavnom umjetnici kojima je namjera bila protestirati protiv nezaposlenosti i prekarnih uvjeta rada kao i protiv nacionalnih kulturnih politika koje su smatrali neučinkovitima i nepravednima. Simbol tih politika napali su zauzevši prostor dan u koncesiju fondaciji odgovornoj za organiziranje UNESCO-vog Univerzalnog foruma kultura. Zgradu su smatrali emblematičnom jer taj vašar, kao i mnoga veća događanja, nije uspijevao stimulirati cjelokupnu umjetničku teksturu tog područja. Dapače, uzrokovao je gubitak novca te koncentraciju sredstava u rukama malog broja institucija.

Međutim, uskoro se u akciju oko Azila uključio čitav grad: u prvom redu kulturni radnici, ali i ostali stanovnici grada i aktivisti, eksperimentirajući novim načinima bavljenja politikom. Na nizu živih, angažiranih skupština donijeli su odluku da neće biti „zauzimatelji”, već „korisnici zajedničkog dobra”. Time su javni prostor transformirali u zajedničko i slobodno dostupno sredstvo proizvodnje s nižim troškovima i horizontalnim upravljanjem, slijedeći logiku suradnje umjesto logiku konkurencije. Potom se uložio kreativni napor da bi se ta vizija pretočila u pravni konstrukt. Cilj nije bio tražiti pravnu zaštitu, nego „hakirati” legalnost, tj. iskoristiti disruptivnu energiju tog procesa za oblikovanje novih pravila i uvođenje promjena u institucijama.

Na kraju su taj novi pravni instrument definirali kao „urbana građanska uporaba” široko interpretirajući pojam „građanske uporabe”, alata kojim se – od davnina – određenoj zajednici daje kolektivno pravo na zemlju i pašnjake. No u taj su pravni instrument također unijeli inovaciju jer su „zajednicu” definirali ne u tradicionalnom, komunalnom smislu, nego kao nešto inkluzivno, heterogeno te u neprestanoj mjeni.

Sastanak u Azilu, urbanom zajedničkom dobru za umjetnost i kulturu

Na takav su način zajednički, na javnim, otvorenim skupštinama, sastavili Deklaraciju o urbanoj građanskoj i kolektivnoj uporabi (u daljem tekstu: Deklaracija), koju je kasnije, 2015. godine, priznala uprava grada Napulja dvama Rezolucijama. Deklaracija određuje korištenje prostorija Azila te sredstava proizvodnje koje one sadrže te osigurava uporabljivost, inkluzivnost, pravednost, dostupnost te samoupravljanje prostorom.
 
Odobrivši Deklaraciju gradska je uprava priznala ne samo puko pravo pristupa zgradi, nego i „pravo na direktno upravljanje samom zgradom”. Cilj gradske uprave nije bio samo tolerirati zauzimanje zgrade, nego i prihvatiti izazov transformacije pravne znanosti i prakse.  Dakle, javna se domena ovdje ne koristi na ekskluzivan način niti je povjerena nekom određenom privatnom subjektu, nego je otvorena cijeloj zajednici. Dapače, prostorijama, sukladno njihovoj naravi zajedničkog dobra, rukovode Upravljačke skupštine koje su otvorene svakome (ne samo građanima i odraslima), a odluke se donose konsenzusom (Deklaracija, Čl. 3). Štoviše,

    glavni princip u planiranju aktivnosti jest ne-ekskluzivno korištenje bilo kojeg dijela nekretnine, jer su naizmjenično te zagarantirano korištenje, pristup i uporabljivost prostora od strana kojima je namijenjen načela čitavog sustava urbane građanske uporabe javnog dobra (Deklaracija, Čl. 14).
 
U praksi je zgrada transformirana u „međuovisni” centar umjetničke produkcije kroz koji je prošlo – u prvih pet godina – više od 2400 produktivnih subjekata, 7800 javnih inicijativa te 260 000 korisnika. Svako tko želi koristiti prostor za rad ili probe, za organiziranje građanskih, političkih ili kulturnih inicijativa treba to samo predložiti Upravljačkim skupštinama. One ne određuju umjetnički smjer, ali, u smislu sadržaja, odbijaju fašističke, seksističke te rasističke prijedloge. Međutim, budući da su zahtjevi sve brojniji, a prostor i energija ograničeni, zajednica neprestano obrazlaže svoje odluke kako bi razradila kriterije odabira u skladu s namjerom zgrade.

Bez obzira na participativnost ustanove, gradska uprava nije se odrekla svoje odgovornosti. Štoviše, priznavši Deklaraciju gradska se vlast jasno obvezala na sljedeće:

    Gradska uprava.... osigurava, u okviru raspoloživih resursa, sredstva za troškove upravljanja zgradom te za ono što je potrebno da bi se osigurala dostupnost zgrade. Također osigurava okruženje za sigurno odvijanje aktivnosti te zaštitu nekretnine od štete nastale vandalizmom. (Čl. 20)

Između ostalog, „gradska uprava obvezuje se intervenirati kada je god riječ o osiguravanju pristupa i korištenju prostora prema rasporedu aktivnosti”. Takvi su javni troškovi opravdani prepoznavanjem „društvene korisnosti” tog iskustva, tj. mogućnošću da to zajedničko dobro generira društvenu nemonetarnu vrijednost koja je vrijedna troškova održavanja zgrade. Na taj je način ova nekretnina, kolektivnom voljom, postala „novo zajedničko dobro” te predstavlja ne samo platformu mutualizma za kulturne radnike, nego i inkubator demokratske participacije.

Nakon ovoga isti se put slijedio za drugih sedam prostora, koji su proglašeni zajedničkim dobrom novom Rezolucijom 2016. godine. Ti su prostori Villa Medusa i bivši Lido Pola, u suburbanom području Bagnoli, zajedno s bivšom Schipom, bivši Opg (Psihijatrijska kriminalistička bolnica), Giardino Liberato (Oslobođeni vrt), bivši konzervatorij Santa Fede te bivši zatvor za maloljetnike Filangieri, sada pod imenom Scugnizzo Liberato (Oslobođeni nevaljalac, op. prev.), na području povijesne gradske jezgre. Svi ovi prostori imaju svoje različite karakteristike i namjenu, ali svi su se obvezali na samoupravljanje i otvoren pristup svima.

OblaFest festival u Oslobođenoj Santa Fedi, Napulj, 5. svibnja 2018.
 
Pravni okvir za zajednička dobra i participaciju: umjesto 'male uprave' – otvorenija

Kao što smo pokazali u gornjem opisu, zajedničkim dobrima napuljska je gradska uprava odgovorila na regulatorne dileme – kao što su kulturno-umjetničke politike ili urbano planiranje i okoliš – odrekavši se svoje hijerarhijske moći te odustavši od vlastite interpretacije javne domene. Time je usvojila i novi pogled na odnos uprave i onih kojima ona upravlja.

Svakako da postoji širi trend u evoluciji javne uprave koji nastoji približiti upravu i ostale dionike gradeći skoro sasvim horizontalne strukture te intersekcionalnost i međuodnose. Razlozi za taj pomak – pretpostavljamo – slični su onima koji su potakli napuljsku upravu: uključivanje civilnog društva u donošenje pravila čini ta pravila smislenijim u svjetlu logike dotičnog sektora, povećava mogućnost sticanja iskustva, učenja od drugih ljudi te sticanja novih kompetencija, može se brzo ažurirati te iziskuje manje napora za poštivanje tih pravila jer će svi spremnije poštovati ona pravila koja su sami dogovorili. Međutim, takva moć donošenja odluka – osim nekih anomalija – privilegija je korporacija koje imaju moć da utječu na mehanizme vlasti.

Skladatelj Alvin Curran sa svojim improviziranim orkestrom u Azilu, Napulj, 25. studenog 2017. Fotografija: Sabrina Cirillo

Napulj je jedna od tih anomalija jer se participacija i javna domena progresivno dokazuju kao mjesta na kojima se vlast otvara prema samoupravljanju i kolektivnom korištenju zajedničkih dobara. Time je ovaj pristup drukčiji od onog participativne demokracije, koja zapravo ne propituje moć odlučivanja zastupnika, ali i od pristupa neoliberalnog poretka, koji zapravo legitimizira prevlast najsnažnijeg. Donošenje politika nije se samo otvorilo svima, bez obzira na to tko ti „svi” bili, nego je javni sektor, da bi se postigla široka inkluzija, poduzeo aktivne i selektivne mjere za podupiranje participacije siromašnih, prekarnih i marginaliziranih subjekata. Stoga ovaj eksperiment ne predstavlja deregulaciju jer gradska uprava nastavlja intervenirati na socio-ekonomskom polju. Javni sektor se ne povlači nego postaje elastična mreža: djelokrug mu se širi, a tekstura postaje šira i poroznija za prijedloge ljudi. Konkretno, gradska uprava Napulja ne pruža unaprijed osmišljene pakete društvenih usluga ili civilnih platformi nego siromašnijoj populaciji daje sredstvo za samoorganizaciju produkcije i demokratske participacije, što je nešto čemu bogatiji već imaju pristup putem privatnog kapitala.

Ti regulatorni noviteti kreću se unutar talijanskog Ustava i ostvaruju putem političkog sukoba. Konkretno, cilj im je ostvariti temeljnu vrijednost „substantivne jednakosti”, kao što je navedeno u Članku 3.2 Ustava:

    Dužnost je Republike da otkloni ekonomske i socijalne prepreke, koje, ograničavajući slobodu i jednakost građana, onemogućuju potpuni razvoj čovjeka te učinkovitu participaciju svih radnika u političkoj, ekonomskoj i društvenoj organizaciji zemlje.
 
Ova je odredba obveza za budućnost i znači da formalna pravna jednakost nije dovoljna te da je država obvezna dati selektivnu i pozitivnu podršku za rješavanje problema nejednake distribucije bogatstva i nejednakih prilika među radnicima. I upravo u tom smislu zajednička dobra predstavljaju primjenu Ustava: ne radi se o neosporenoj interpretaciji, nego o nastojanju da se „jednakost uzme za ozbiljno”. Jednako tako talijanski Ustav u potpunosti prepoznaje i potiče samoupravljanje. 

Napuljskim zajedničkim javnim dobrima grad ljudima pruža sredstva da ostvare ono što se definira kao „direktna uprava”. Taj se izraz koristi jer se aktivnosti od općeg interesa preklapaju sa sferom javne moći. Naravno, skupštine nemaju istu moć kao gradska uprava jer one ne mogu primjenjivati prinudu i prisilu (za to bi bio potreban poseban zakon); štoviše, javni sektor zadržava pravo da promijeni način upravljanjem dobrima. Međutim, zajednica ima pravo da upravlja pristupom javnom vlasništvu i javnim servisima, a to je još uvijek jedan važan faktor jer – kao što je pojašnjeno niže – pružanje socijalnih usluga jedan je oblik moći, iako se tu ne radi o moći za primjenjivanje sile.

Dakle, u ovom slučaju, ono što je obično ekskluzivna privilegija jakih korporacija dostupno je svima, građanima i onima koji to nisu, bez subjektivnih ograničenja. To samoregulaciji daje veći legitimitet s obzirom na to da – u principu – pravila koja proizlaze iz civilnog društva ne mogu biti obvezujuća za sve zbog toga što ne sudjeluje svaka osoba na koju se ta pravila odnose u njihovom kreiranju.

Možemo zaključiti da je napuljski primjer ustanovio regulativu kojoj legitimitet daje Ustav (posebno članci 2, 3, 42, 43 i 118) te u kojoj administracija nije više „agent” građana, nego moć javnosti pomaže građanima da postanu „svoji vlastiti” agenti. Ovakvo je uređenje još uvijek radikalno nekompatibilno s neoliberalnom deregulacijom i privatizacijom, barem kad je riječ o nekim osnovnim elementima, kao što su integralna dostupnost tijela samouprave, selektivno osiguravanje javnih prostora te financiranje nerazvijenijih grassroots pokreta kao i neprestano propitivanje pojma vlasništva, što sprječava bilo kakvu mogućnost za ekskluzivno korištenje ili za ostvarivanje ekskluzivnog profita od javnog dobra.

Karnevalska radionica u Sgarrupatu, Napulj, 3. veljače 2018.

Novi modaliteti političke participacije i socijalnih programa u doba krize

Zbog svih ranije spomenutih karakteristika teško je opisati neku posebnu ideologiju ili pak jedinstvenu ideju koja stoji iza napuljskog iskustva upravljanja urbanim zajedničkim dobrima. Štoviše, radi se o pokretu koji se još razvija, temeljeći se na neprestanom propitivanju pojma vlasništva te odnosa s državom i tržištem. To je također jedna šarolika refleksija u kojoj se prepliću mnoge teme i ideološki pravci. Dapače, nijedna otvorena zajednica, unatoč tome što poduzima političku akciju, ne tvori jedinstven politički kolektiv ili subjekt niti je uniformna u misli i djelovanju, nego takve zajednice samo dijele neke osnovne vizije ili im se preklapaju pojedine borbe.

Efekt ulaska u heterogenu skupštinu i građenja konsenzusa unutar nje jest taj da se postojeći stavovi i ideologije moraju rastočiti i suočiti s novim pitanjima i odlukama da bi se mogli oformiti novi politički stavovi. Taj se mehanizam definira kao „lanac ekvivalencije” jer može rezultirati zajedničkom aktivnošću među ljudima i interesima koji inače nemaju dodirnih točaka. Međutim, najvažniji aspekt tog „lanca” nije izgradnja kolektivnog identiteta – težeći predstavljanju onoga što se predstaviti ne može, putem diskurzivne operacije – nego sudjelovati u dugoročnoj refleksiji o tome kako oblikovati političke akcije, reagirajući na nove karakteristike kapitalizma i neoliberalizma.

Ovo posebno važi za Azil. Iako je to vrlo ispolitiziran prostor, Deklaracija ne dozvoljava aktivnosti vezane za izborne kampanje. To ne znači da ne smije biti nikakvih rasprava s političkim strankama. Zajedničkim se dobrima povećao broj prostora za demokratsku debatu te su ona poslužila kao inkubatori za razvoj raznih novih političkih entiteta. Međutim, namjera teksta Deklaracije jest izbjegavanje uzurpacije prostora od strane jednog političkog subjekta, čime bi se izgubila heterogenost.

S obzirom na to, neki bi ovakav eksperiment uključili u paradigmu deliberativne demokracije jer on transformira početne preferencije pojedinaca te izbjegava pregovaranje i strategiziranje. Ima, međutim, i nekih bitnih razlika jer ovdje fokus nije na razmjeni informacija i raspravama u kojima sudionike vode vrijednosti racionalnosti i objektivnosti. Naprotiv, u procesu korištenja zajedničkih dobara postoji jaka dijalektika ideja, a čitav je pokret čin sukoba s onima koji su u poziciji moći te sukoba sa statusom quo. Dakle, racionalnost nije jedina relevantna stvar, čak i kad je riječ o odlukama oko tehničkih stvari. Dapače, konsenzus ne traži razumnost, nego njegovanje međusobnih odnosa te potpuno uništenje dinamika rasizma, seksizma, bullyinga te nasilja.

Glazbena radionica za djecu u Oslobođenoj Santa Fedi, Napulj, 19. lipnja 2018.

Ukratko, urbana zajednička dobra u Napulju podrazumijevaju neprestanu potragu za novim načinima suprotstavljanja privatizaciji i poticanja logike samoupravljanja i to tako da se povećava broj participatornih institucija, kao što su npr. skupštine stanovnika, povjerenstva za građanski nadzor javne uprave te postupci revizije. Učinkovitost pokreta tako se mjeri količinom promjena koje unese u institucionalne strukture i jezik.

Jedan od najtežih poduhvata jest stvaranje uvjeta da se drukčije osmisle socijalni programi u vremenu krize i politike štednje. Kao što je već spomenuto, javna je potrošnja ključna za jednakost te, posljedično, za demokraciju; ipak, ograničenost proračuna progresivno inhibira egalitarne i socijalne politike na svakoj razini. Stoga, s jedne strane imamo borbu za prepoznavanje „društvene korisnosti”. U mnogim je slučajevima ograničenost budžeta razlog, ili pak izgovor, da se zajednička dobra udalje od građana ili privatiziraju, umjesto da ih se učini dostupnima zajednici. U tom smislu, postavlja se pitanje kako odrediti društvenu i kulturnu vrijednost generiranu nekim iskustvom kako bi ta vrijednost onda nekako mogla kompenzirati, a ponekad i premašiti, čisto monetarni gubitak.

S druge pak strane imamo šire shvaćanje javnog duga. Nedavno je Kritična masa – zajednička platforma za akciju i refleksiju unutar pokreta za zajednička dobra – u jednom svom dokumentu zagovarala ukidanje Fiskalnog kompakta te instituta komisije za javnu reviziju javnog duga, koja je zadužena za

    „razjašnjavanje nastanka duga, mehanizama koji ga sada stvaraju i povećavaju u začaranom krugu politike štednje, za razjašnjavanje tehničkih parametara kreditā i aktivnih kamatnih stopa koje opterećuju Grad Napulj te legitimiteta svakog njihovog aspekta s ciljem da se ustanovi koji je dio  duga odiozan i nelegitiman te koji stoga ne treba otplatiti.”

Nadalje, potrebno je uložiti maštovit napor kako bi se koristeći zajednička dobra drukčije osmislili socijalni programi putem mutualizma, tj. organizacije uzajamne pomoći. Javni socijalni programi zapravo discipliniraju društvo jer potiču određeno ponašanje dok destimuliraju drugo. Jačaju kupovnu moć te time i potrošnju, ali ne rješavaju osnovnu nejednakost koju uzrokuje privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje. U tom smislu, zajednička su dobra način da se zadobije autonomija te pristup zajedničkim sredstvima proizvodnje, iako bi vjerojatno, kao što je ranije spomenuto, bilo utopijski maštati o potpunoj autonomiji tih oblika organizacije uzajamne pomoći jer bi ih konkurentnije tržišne ekonomije izbrisale. Dakle, konstantno pitanje iskustva korištenja zajedničkih dobara jest kako osmisliti sistematsku javnu intervenciju u ekonomiju koja bi eliminirala korijene nejednakosti te poduprla mutualističke eksperimente bez da ih se zarobi u heteronomnom poretku. S obzirom na to, možda i nije sasvim slučajno da je ovaj pokret započeo na polju umjetnosti i kulture. Neovisni umjetnički izričaj, upravo kao i grassroots politička rasprava, heterogena je građanska i kulturna realnost, netolerantna spram rigidnih pravila, no istovremeno nesigurna i ranjiva te joj je potrebna zaštita od konkurencije i normalizirajuće logike tržišta. Osim toga, u tom se sektoru kontradikcije modela privatnog vlasništva pojavljuju vrlo brzo jer intelektualno vlasništvo stvara konflikt između, s jedne strane, slobodnog pristupa znanju i, s druge, radničkih prava. To zahtijeva kreativnu kombinaciju javnih politika i mutualističke prakse koja je kadra potaknuti i potpomagati spontanu pojavu kooperativnih mehanizama.

Možemo zaključiti da je napuljski eksperiment zajedničkih dobara zarazio gradsku upravu novim jezikom i procesima koje karakteriziraju potpun pristup tijelima lokalne samouprave, selektivno osiguravanju prostora te financijskih sredstava za slabije grassroots pokrete te neprestano propitivanje privatnog vlasništva i ekskluzivnog prava na korištenje.

Sljedeće je pitanje, onda, iz pravne i političke perspektive, kako bi ovi alati mogli biti od koristi u drugim realitetima i drugim sredinama gdje se javljaju drukčija zajednička dobra. Ovdje su, osim onih političkih, najteži izazovi oni koji proizlaze iz krize javnog duga, što povećava pritisak prema privatizaciji i rasprodaji javnih dobara.

* * *

Ovaj je članak je nešto skraćena verzija rada – iz kojeg su izostavljeni bibliografija i akademske reference – objavljenog u kolekciji eseja Razmatranje zajedničkih dobara – Nova estetika stvarnog, ur. Pascal Gielen i Nico Dockx (Valiz, 2018). Originalni tekst sa svim referencama možeti naći ovdje.

Prevela: I. Mandekić