'Turisti, idite kući, izbjeglice dobrodošle': zašto je Barcelona odabrala migrante, a ne posjetitelje

Rano prošle godine, oko 150 000 ljudi u Barceloni sudjevalo je u prosvjedu zahtijevajući da španjolska vlada većem broju izbjeglica dopusti ulazak u zemlju. Kratko nakon toga, slogan „Turisti idite kući, izbjeglice dobrodošle“ počeo se pojavljivati na gradskim zidovima; grad je uskoro bio preplavljen prosvjednicima koji su marširali sa sloganima „Barcelona nije na prodaju“ i „Neće nas protjerati“.

Ono što su španjolski mediji nazvali turizmofobijom zahvatilo je nekoliko europskih gradova prošlog ljeta; prosvjedi su održani i mjere poduzete u Veneciji, Rimu, Amsterdamu, Firenci, Berlinu, Lisabonu, Palma de Mallorci i drugdje u Europi protiv invazije posjetitelja. No nasuprot mnogima, uz to što je žestoko kritizirala turiste, Barcelona je vodila kampanju za dobrodošlicu većem broju izbjeglica. Kada su se ulipnju 2018. proširile vijesti da spasilački brod sa 629 migranata pluta na Mediteranu, gradonačelnica Ada Colau bila je među prvima koji su im ponudili sigurno utočište.

Bi li stanovnici Barcelona doista radije primali tisuće siromašnih imigranata nego milijune turista koji su prošle godine u gradu potrošili oko 30 milijardi eura? Kratki odgovor, čini se, jest da. Ljudi sve više turizam, a ne imigraciju, smatraju prijetnjom samom identitetu grada – iako je broj i jednih i drugih eksponencijalno porastao u posljednjih nekoliko desetljeća.

2000. godine stranci su činili manje od 2% stanovništva; samo pet godina kasnije, ta je brojka iznosila 15% (266 000). U 2018. godini sada je službeno 18% iako, prema Loli Lopez, gradskoj povjerenici za integraciju i imigraciju, stvarna brojka je bliže 30%.

Priljev novih stanovnika radikalno je promjenio lice grada, no u Barceloni se nije održao nijedan značajniji prosvjed protiv imigranata – niti je imigracija problem na lokalnim izborima.

Prema istraživanjima Paola Giaccaria, društvenog znanstvenika sa Sveučilišta u Torinu, slučaj Barcelone „uspostavlja vezu između dva tipa mobilnosti koji su međusobno suprotni: turizam sa sjevera i migracija s juga. To podriva zajednički osjećaj o tome koja je mobilnost poželjna, a koja nije.“

Imigracija je promjenila grad, no turizam ga destabilizira – i čak i ljudi u industriji se slažu da to ne može tako dalje. 1990. godine grad je primio 1.7 milijuna turista; prošle godine ta je brojka iznosila 32 milijuna – otprilike 20 puta više nego što grad ima stanovnika. Sama količina posjetitelja povećava cijene najamnine, gura stanovnike iz susjedstava i preplavljuje javni prostor.

 „Mislimo da imigracija ima pozitivan utjecaj – ljudi su se dobro integrirali,“ kaže Natalia Martínez, vijećnica iz Ciutat Velle, starog dijela Barcelone koji prednjači i što se tiče imigracije i turizma. „Više nam je donijela nego što je odnijela u pogledu identiteta.“

Njezina kolegica Santi Ibarra tvrdi da raznolikost koja dolazi s imigracijom grad čini boljim – no da turizam ne donosi ništa pozitivno. „Turizam uzima nešto iz susjedstava,“ kaže. „Čini ih banalnijima – istim kao i svugdje drugdje.“

Kao i u Londonu, broj rođenih Barcelonaca je prilično malen, osobito u radničkim četvrtima, gdje se većina zadnjeg vala imigranata nastanila. Tri najveće grupe imigranata su Europljani, Latinoamerikanci i Sjevernoafrikanci, uglavnom iz Maroka, kao i značajno kinesko i pakistansko stanovništvo – iako Lopez kaže da Barcelona ima svoj vlastiti identitet, različit od katalonskog ili španjolskog. „ Otkrili smo da se ovdje rođena djeca imigranata ili miješanih parova obično identificiraju kao da su iz Barcelone, a ne negdje drugdje.“

Glavna prepreka integraciji je jezik, pogotovo zato što je obrazovanje na katalonskom, kojega nitko od imigranata ne govori. Magda Martí je ravnateljica u osnovnoj školi u Ciutat Velli, gdje su više od polovice djece stranci, i kaže da, uz jezičnu barijeru, hrana također može biti problem. Gradsko vijeće zahtijeva da škola pruži opciju halal obroka ako samo jedna obitelj to zatraži; Martí kaže da je to nezgodno, ne samo logistički već i ideološki za nereligioznu školu.

Međutim, dodaje: „Meni je svejedno odakle je dijete, važno je pružiti njima i njihovim obiteljima dobrodošlicu. Pozitivna promjena su novi učitelji, koji ne smatraju imigraciju problemom. Oni vide raznolikost kao nešto pozitivno, a tako i ja na to gledam.“

Četvrt u kojemu je imigracija najvidljivija je El Raval (s arapskog, što znači predgrađe), na suprotnoj strani La Ramble od Ciutat Velle, koji je odavno sinonim za droge i prostituciju. Donedavno bio je poznat kao Barri Xinès (Chinatown), iako Kineza tamo nije bilo – odraz njegove percipirane drugosti. Danas nosi nadimak Ravalstan zbog značajne pakistanske populacije.

Oscar Esteban, direktor Fundació Tot Ravala, krovne skupine koja koordinira široki raspon dobrovoljnih i statutornih organizacija na tom području, uspoređuje Raval sa četvrti Tower Hamlets u istočnom Londonu: oboje su povijesno bile lučke četvrti, i stoljećima mjesto ulaska u grad. (Slično tome, očekivani životni vijek u Ravalu je pet do šest godina manje nego u nekim zdravijim područjima grada.)

 „El Raval ima svoj vlastiti identitet i svoj vlastiti način da se nosi sa stvarima,“ kaže Esteban. „Sve počinje ovdje, mnogi društveni fenomeni najprije se pojave ovdje i onda se rašire; mi smo društveni laboratorij. Imamo ogromni nivo imigracije, no na svakodnevnoj razini nema konflikta, čak ni nakon terorističkog napada prošlog ljeta.“

Trinaestoro ljudi je umrlo i preko 130 ih je bilo ozljeđeno u napadu na La Rambli u kolovozu 2017. Mohammed Halhoul, predsjednik zaklade i član Katalanskog islamskog vijeća, kaže da su ljudi nakon napada bili „šokirani i ogorčeni, no svi su se okupili i osudili napad“.

Halhoul – koji je došao u Barcelonu iz Maroka 1990. – pripisuje nedostatak reakcije protiv muslimanske zajednice širokom političkom konsenzusu o imigraciji, i snažnoj mreži udruga u gradu. „Ima izoliranih slučajeva, no što se tiče rasizma ili islamofobije, ne smatramo to problemom,“ kaže. „Nije da je to nešto zbog čega neću moći spavati.“

Naravno, rasizam postoji u Barceloni, kao i u svakom drugom gradu – no nije mu dopušteno da se razvije. Od 2010. godine vijeće provodi interkulturalnu (a ne asimilacijsku) politiku kako bi prepoznalo i poštivalo kulturne i vjerske  razlike; ta politika uživa široku podršku, a imigranti nisu pretvoreni u žrtvene jarce unatoč godinama ekonomskih teškoća.

No premda su migranti uspjeli izbjeći negativnu reakciju, turisti nisu – iako turizam čini oko 12% gradskog GDP-a, a poslovi mnogih stanovnika ovise o njemu.

„Ovdje nesumnjivo mnogi žive od turizma, no ne može sve prolaziti – trebaju postojati ograničenja,“ kaže Esteban. „Gradsko središte i luka gube identitet, upravo one tradicije koje privlače posjetitelje.“

Nakon 20 godina promoviranja Barcelone stranim posjetiteljima od strane gradskih vlasti, vijeće izabrano 2015. godine stavlja potrebe građana ispred potreba posjetitelja. Nametnulo je moratorij na nove hotele, pokušalo kontrolirati širenje turističkih apartmana i osmislilo urbanistički plan za Ciutat Vellu koji daje prednost lokalnim trgovinama nad trgovinama namijenjenim turistima.

Albert Recio, glasnogovornik Federacije udruženja stanovnika Barcelone koja predstavlja oko 100 tijela, kaže da je vrtoglavi porast putovanja u gradove imao značajan utjecaj na stanovanje, pri čemu su stanodavci odlučili lako profitirati iznajmljujući turistima, umjesto stanovnicima, zbog čega su narasle najamnine.

Javne službe također osjećaju napetost. „Ljudi koji žive blizu popularnog turističkog odredišta, parka Güell, ne mogu ući u autobus jer je pun turista,“ kaže Recio. „A mnoge tradicionalne trgovine koje su postojale više od 100 godina više ne mogu poslovati.“

Barcelona nije jedini grad koji vodi bitku za zaštitu svoga identiteta; mnogi europski gradovi preplavljeni su turizmom potaknutim jeftinim letovima i platformama kao što je Airbnb. Prema Udruzi britanskih putnih agenata, 53% britanskih godišnjih odmora bila su putovanja u gradove, u usporedbi s 41% odmora provedenih na plaži.

Antipatija je dosegla posebne visine u Veneciji, koja je u svibnju 2018. postavila barijere u pokušaju da kontrolira gužve. „U Veneciji ljudi mrze turiste, osobito kruzere – najgori tip turizma,“ kaže Patrizia Riganti, koja podučava na odsjeku za arhitekturu na sveučilištu Nottingham Trent i istražila je utjecaj imigracije i turizma na Amsterdam i Veneciju. „Zagađuju grad, i konzumiraju ga kao da jedu sendvič, što na talijanskom zovu ‘mordi e fuggi turizam': doslovno, 'uzmi zalogaj i odi'.

 „Kao i u Barceloni, prisustvo turista u Veneciji i konkurencija za usluge daleko nadmašuju bilokakve percipirane probleme s imigrantima koji si, zahvaljujući djelomično i turizmu, ionako ne mogu priuštiti tamo živjeti,“ kaže Riganti. 

I u Lisabonu ljudi osjećaju negativni utjecaj masovnog turizma. Fátima Bernardo, docentica društvenih znanosti na sveučilištu Évora u Portugalu, boji se da četvrt Alfamu u Lisabonu čeka ista sudbina kao i Ciutat Vellu, kao još jednu četvrt sa snažnom zajednicom i osjećajem identiteta.

„Turisti u Alfami vole autentičnost, no sada je postalo preskupo i mladi si ne mogu priuštiti da tamo žive, samo stariji ljudi sa sigurnim zakupom, tako da Alfama umire,“ kaže Bernardo. „Društvena dinamika četvrti se promijenila.“

 „Ljudi u Lisabonu vrlo su zabrinuti zbog mogućnosti da naš grad i naš identitet postanu poput Barcelone – parodija i lunapark.“

Pravi problem je pritisak na javni prostor koji nije osmišljen tako da se nosi s tolikom količinom posjetitelja. Turisti zauzimaju barove i restorane koji su nekad bili popularni među mještanima, preplavljuju javni prijevoz i pločnike, i koriste mnogo više resursa, poput vode, nego mještani.

Stanovnici kažu da se osjećaju kao da su pod okupacijom. To je ono što građanima Barcelone daje osjećaj odstranjivanja, da im je ukraden njihov grad i njegov identitet, čime praktički postaju statisti u vlastitom gradu – osjećaj kojega nije izazvala ni velika imigracija.

Posebice u Barceloni, imigranti se smatraju dijelom grada – oni rade, grade zajednice, i općenito pridonose gradu, dok ga turisti jednostavno iskorištavaju.

„Slika grada koju su ljudi sami projicirali je mjesto dobrodošlice,“ López opisuje lakoću kojom se novi imigranti integriraju u Barceloni. No – barem u doglednoj budućnosti – turisti mogu očekivati drugačiji doček.

Piše: Stephen Burgen

Izvorni tekst objavljen u Guardianu