Stan za svakog – iskustva URBACT gradova s programima socijalne stanogradnje

Socijalna stanogradnja: pitanje koje se vraća na europsku agendu

Pred dvadeset godina problem stambenog zbrinjavanja u europskim gradovima smatrao se riješenim. Veliki programi stanogradnje šezdesetih i sedamdesetih godina smanjili su nedostatak stambenog prostora, dok su neoliberalni ekonomski zamah i reduciranje beneficija socijalnih država samo na one za najsiromašnije (rezidualna socijalna država) dodatno smanjili efektivnu potražnju obitelji za stanovima. Tu je umjetnu ravnotežu ponude i potražnje iznenada poremetila ekonomska kriza, koja je uvelike pogodila građevinsku industriju. Veliki pad u stanogradnji, zajedno s državnim politikama štednje (koje su dodatno smanjile socijalne beneficije), doveo je do brzog rasta stambenih problema. Ne samo da je porastao broj beskućnika, nego se povećao i broj onih koji stanuju u vrlo lošim uvjetima i/ili u stambenim prostorima s previše stanara. Kao dugoročna posljedica financijske krize, također je osjetno porastao broj obitelji kojima zbog nemogućnosti plaćanja rastućih stambenih troškova prijeti deložacija.

U odličnom članku o značenju pojma stambeno zbrinjavanje Laura Colini napisala je sljedeće: "Ako stambeno zbrinjavanje jednostavno znači to da adekvatan stambeni prostor treba biti cjenovno pristupačan svakome, a posebno onima koji već imaju ili im prijete financijski problemi, onda značenje tog pojma nije jednako shvaćeno u svim javnim politikama u Europi. Eurostatova statistika iz studenog 2015. o cjenovnoj pristupačnosti stanovanja govori da je 2014. godine 11.4% stanovništva u 28 EU zemalja živjelo u kućanstvima koja su na stambene troškove trošila 40% ili više svog ekvivaliziranog raspoloživog dohotka."

Stambeno zbrinjavanje ključna je tema među URBACT gradovima s dobrim praksama. Ključna riječ "stambeno zbrinjavanje" može se naći u opisu 56 projekata među 97 dobrih praksi. Iako je broj stvarnih projekata stambenog zbrinjavanja, naravno, manji (oko 10), ta činjenica ilustrira koliko je stambena problematika visoko na listi prioriteta europskih gradova.

Inspiracija i pouka iz Barcelone, Dupnice i Poznana

Primjer projekta Sprječavanje deložacija: Barcelona pokazuje kako su gradovi vezani nacionalnim pravnim okvirom. Gradovi, kada kreiraju svoju stambenu politiku, ne djeluju u vakuumu: mnogi aspekti stambene politike određeni su na nacionalnoj razini. URBACT dobra praksa Barcelone izvrstan je primjer za to.

Kada je 2015. godine Ada Colau, bivša aktivistkinja za stambena pitanja, postala gradonačelnica Barcelone, politička se strategija grada radikalno promijenila i pravo na stan postalo je njen važan element.

"Housing First" ("Najprije stan") dobro je poznati pristup među gradovima sa socijalno osjetljivom politikom stambenog zbrinjavanja. Na probleme beskućništva taj pristup odgovara tako da, umjesto da beskućnike smješta u prihvatilišta, nudi im najjeftinije stambene jedinice s dna tržišta.
Barcelona je otišla korak dalje i osnovala program "Housing Last" ("Stan do kraja"), gdje nastoji ljude kojima prijeti deložacija zadržati u njihovim stanovima dok je god to moguće.

Broj planiranih deložacija u Barceloni je visok – oko 30 tjedno. Nekada su glavni razlog deložacija bile ovrhe, no sada su to visoke najamnine, koje su se djelomično povisile zbog iznajmljivanja stanova preko Airbnb platforme.

Inicijalni politički cilj grada bio je potpuno spriječiti da dođe do deložacije ili barem da se krajnja odluka o tome donosi na nivou gradske uprave, kao institucije najbliže građanima i nabolje upoznate sa stvarnim okolnostima – to bi bilo u skladu s prijedlozima Europske federacije nacionalnih organizacija koje se bave beskućnicima – FEANTSA, nevladine organizacije koja djeluje širom EU, a čija je misija zaštita beskućnika. Nažalost, Barcelona se morala suočiti s realnošću: u Španjolskoj, kao i u većini drugih EU zemalja, nadležnost za stambena pitanja podijeljena je na više razina vlasti te se vrlo strogi propisi o deložacijama ne mogu mijenjati samo na razini gradske uprave.

URBACT City Festival u Talinnu bio je prilika da se o barcelonskom slučaju raspravlja iz međunarodne perspektive. U Poljskoj nacionalni zakon o stanovanju ne dozvoljava deložaciju obitelji na ulicu. "Housing Last" program u Barceloni, koji rješava oko 80% slučajeva deložacije tako da ili zaustavi taj proces ili obiteljima ponudi alternativni smještaj kada se deložacija ne može izbjeći, u Poljskoj nije potreban jer je pravo na stan (barem obiteljima) osigurano državnim zakonom. Stoga ne čudi da su predstavnici iz Barcelone i Poznanja razmijenili posjetnice: Barcelona je htjela dublje proučiti poljski zakon o stambenom zbrinjavanju.

Kako su Dupnica i Poznanj definirali uvjete za stambeno zbrinjavanje da zahvate određenu populaciju

Stambeno zbrinjavanje kompleksna je tema. Kao što se vidi u slučaju Dupnice i Poznanja, ne postoji njegova jednoznačno prihvaćena definicija među svim EU zemljama. Dohodovni prag, taj ključni element za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje, mora se odrediti na lokalnoj razini.

Dom za svakog, dobra praksa iz Dupnice u Bugarskoj, za cilj je imala izgradnju 150 socijalnih stambenih jedinica za najugroženije obitelji. Uvjete za dobivanje socijalnih stanova utvrdilo se na lokalnoj razini: bugarsko državljanstvo, barem 5 godina provedenih u Dupnici, neposjedovanje nikakvih nekretnina prikladnih za stanovanje, neposjedovanje neizgrađenog zemljišta, neposjedovanje tvornica, radionica, trgovina, komercijalnih ili poslovnih skladišta, neposjedovanje pokretnina, uključujući motorna vozila, u vrijednosti većoj od tržišne vrijednosti stana u Dupnici. Pored tih kriterija, gornji dohodovni prag određen je na sljedeći način: četvrtina ukupnog godišnjeg prihoda kućanstva mora biti manja od iznosa tržišnog najma stana koji odgovara potrebama kućanstva.

Broj stanara koji su prema ovim uvjetima imali pravo na stambeno zbrinjavanje bio je puno veći od broja raspoloživih stanova. Zbog toga je uveden drugi nivo rangiranja prema kriterijima zaposlenosti, dobi, obrazovanju, zdravstvenom i obiteljskom statusu. Unutar ovog sustava šanse obitelji da dobije stan bile su veće ako su bili zaposleni (umjesto nezaposleni), srednje dobi (umjesto mlađe ili starije dobi), visokoobrazovani (umjesto sa srednjoškolskim obrazovanjem), samohrani roditelji ili pak obitelj s mnogo djece (umjesto obitelj bez djece).

Da rezimiramo: u Dupnici su priliku da dobiju novi socijalni stan imali oni bez ikakvog vlasništva i sa srednjim ili nižim dohotkom, međutim, unutar ove grupe ljudi, oni bolje obrazovani i zaposleni imali su prednost. Ta dva zadnja kriterija ukazuju na nastojanje gradske uprave da selektira onaj dio potrebite populacije za koju se čini da ima više ambicije da uči i radi (što znači isključivanje "nezaslužnih siromašnih ljudi").

Poznan je imao drugi pristup, fokusiran na zadržavanje diplomanata i mladih talenata u gradu, nudeći im jeftini najam stanova na najviše 10 godina. Najmoprimce se biralo na temelju nekoliko kriterija: morali su diplomirati unazad najviše 5 godina, biti mlađi od 36 godina i ne posjedovati ikakav drugi stambeni prostor u Poznanju. Morali su biti zaposleni ili imati tvrtku u Poznanju te tamo plaćati porez. Određen je bio i gornji i donji dohodovni prag.

U oba grada program izgradnje novih stanova ciljao je na određene populacijske grupe. Da bi postigli svoje ciljeve, oba programa koristila su zanimljivu kombinaciju gornjeg i donjeg praga: kriterijem gornjeg dohodovnog praga i ograničenjem vlasništva program se fokusirao na relativno siromašno stanovništvo, dok je, koristeći kriterije donjeg dohodovnog praga, obrazovanja i zaposlenosti, isključivao one najsiromašnije, neobrazovane ili dugoročno nezaposlene.

Naravno, ti posljednji kriteriji mogu biti vrlo kontroverzni, što dobro oslikava kompleksnost problematike stambenog zbrinjavanja.

Kako riješiti ovo pitanje? Odlučujući učinak institucionalnog okvira

Program stambenog zbrinjavanja zahtijeva snažno vodstvo lokane uprave. Takvi programi mogu koristiti vrlo različite alate, ovisno o tome je li im cilj zadržati ugrožene obitelji u njihovim stanovima, podići kvalitetu stambenog prostora ili pak izgraditi nove stambene prostore za određene populacijske grupe.

Svim URBACT gradovima s dobrim praksama koji su ovdje spomenuti zajedničko je to da imaju jaku političku volju da razviju politike stambenog zbrinjavanja koje imaju socijalne ciljeve pa su shodno tome razvili i odgovarajuće stručne kapacitete unutar lokalne gradske uprave da vode takve programe.

Ovi se gradovi razlikuju u nekim drugim aspektima, npr. Poznan je osnovao Udrugu za socijalno stambeno zbrinjavanje (PTBS), javno poduzeće koje upravlja programima stambenog zbrinjavanja diplomanata, dok ostali gradovi nemaju takve ustanove.

U Talinnu je bilo mnogo rasprave o tome u kojoj je mjeri potrebno oformiti takva poduzeća u vlasništvu grada da bi se implementirali programi stambenog zbrinjavanja. Ta je diskusija dovela do daljnje razmjene između Antwerpena i Poznana - Antwerpen nema svoju tvrtku za stambeno zbrinjavanje; njihovi su se predstavnici zainteresirali za poznanjski stambeni program za diplomante i zapitali bi li se takav program mogao provesti kroz najam stanova na privatnom tržištu.

Pouke iz raznih kutaka Europe

Sat i pol nije mnogo za diskusiju o tako kompleksnom pitanju kao što je stambeno zbrinjavanje. Dobre prakse prikazane na ovom panelu na URBACT City Festivalu stvorile su mnoge zanimljive dileme - koja populacijska grupa treba biti stambeno zbrinuta, na koji način najbolje provesti selekciju (visina prihoda i ostali kriteriji) te u kojoj je mjeri za rukovođenje time potrebno javno poduzeće? Pored tih pitanja, bilo je dojmljivo vidjeti kako su se razvijeni i bogati zapadnoeuropski gradovi (Barcelona i Antwerpen) zainteresirali za učenje iz inovativnih primjera manje bogatih gradova (Poznan i Dupnica) iz novijih zemalja-članica. Nadam se da će razmjena ovih dobrih praksi u Talinnu na URBACT City Festivalu i novouspostavljene veze između gradova potrajati dugo te dovesti do novih Mreža transfera u budućnosti.

Autor članka: Ivan Tosics
Više o ovoj temi: Novi pristup stambenom zbrinjavanju: inovativna inicijativa grada Poznanja za zadržavanje mladih talenata, autorica Karolina Prymas