Rodno ravnopravni gradovi

Nova URBACT-ova inicijativa, Rodno ravnopravni gradovi, nastojala je dati odgovore na ovo složeno pitanje na URBACT-ovom City festivalu u Lisabonu u listopadu 2018.  U poludnevnom Walkshopu proveli smo analizu grada uživo, postavljajući pitanje kako i zašto žene i muškarci različito doživljavaju javni prostor i, što je još važnije, što možemo učiniti kako bismo stvorili sigurne, inkluzivne i rodno ravnopravne gradove?

Dok smo sredinom jutra kretali, grad Lisabon otkrivao se pred nama u svoj svojoj rodnoj složenosti: postarije žene nosile su teške vreće za kupovinu uz strme kamene ulice, odmarajući se, naslanjajući se na bijele zidove, pokušavajući naći hlad. Jedna od mnogih ženskih vozačica tuk-tuka prošla je kraj nas. Vodila je grupu turista kroz kaotičan promet tramvaja, autobusa i automobila, od kojih su gotovo svi vozači bili muškarci. Muški građevinski radnici i policajci zauzeli su pločnk, pušeći cigarete. Njihov pogled često ju je slijedio. Dok se kretala kroz  javne trgove, majke s djecom su se igrale u podnožju kipova vojnika i kolonijalne prošlosti.  Tuktuk vozačica možda nije bila ni svijesna kako je ova okolina mogla utjecati na njezine ambicije, interese ili financijsku situaciju. To je možda jedna manje razmatrana perspektiva života u gradu, koju URBACT-ova nova inicijativa, Rodno ravnopravni gradovi, nastoji istražiti.

Rodno neravnopravni grad

Znamo da su gradovi razina vlade najbliža svakodnevnim potrebama građana. Oni često predstavljaju najvećeg lokalnog poslodavca i imaju značajnu kontrolu nad javnim službama i uslugama. Navedeni čimbenici nude mogućnosti za djelovanje protiv rodne neravnopravnosti, no kratka šetnja gradom otkriva da zapreke opstaju. 

Od lošeg uličnog osvjetljenja zbog kojega se žene osjećaju nesigurnima do negativnih stereotipa reproduciranih seksističkim oglašavanjem; od javnih kipova koji slave mačizam do mobilnosti koja daje prioritet motornim vozilima nad pješacima; nije teško vidjeti kako žene s invaliditetom, roditelji i starije osobe mogu imati poteškoća u gradu. Međutim, identificiranje tih problema je nužan prvi korak u  rješavanju istih. Četrdeset europskih urbanih stručnjaka koji su se pridružili našoj šetnji Lisabonom dijelili su uvide, često povezujući svoja zapažanja s iskustvima u vlastitim gradovima. Tijekom feedback sesije neke su žene razgovarale o strategijama koje su razvile kako bi se sigurno kretale gradom, kao što su izbjegavanje nekih ulica, odabir dužih ruta i promjena vlastitog ponašanja, npr. drugačije oblačenje kako bi izbjegle uznemiravanje i nasilje. Jedna je grupa primijetila različitu zastupljenost žena i muškaraca u javnim prostorima, navodeći kako su ulice često nazvane po poznatim muškarcima, a jedine žene koje se čine dostojnima za imena ulica su svetice i kraljice. Druga grupa diskutirala je o rodnoj perspektivi vrlo vidljivoga lisabonskog turističkog procvata. Tko je vlasnik imovine koja je sada kapitalizirana putem Airbnb-a? Kakvi se poslovi stvaraju za žene? Što se čini po pitanju sve manjeg prostora za obitelji u gradskom središtu?

Sudjelovanje: mjesto za svim stolovima

Walkshop je pokazao potrebu za participativnim pristupom rodno osjetljivom planiranju. Portugalske nevladine udruge koje su bile prisutne, uključujući Portugalsku platformu za ženska prava, Žene bez granica i Nacionalnu udrugu arhitektica, istaknule su da bi im gradovi trebali češće nuditi pomoć i prepoznati posebnu stručnost o rodnoj ravnopravnosti koju one mogu donijeti u različitim područjima javnih politika. Nevladine udruge blisko surađuju sa ženama različitih podrijetla, socio-ekonomskih skupina i dobi.  One su u jedinstvenoj poziciji u kojoj ih mogu konzultirati o njihovim potrebama u gradu. To je u osnovi pitanje zastupljenosti: ženska iskustva i glasovi moraju biti zastupljeni u lokalnoj samoupravi i planiranju kako bi ostvarile svoje „pravo na grad“. Svi su naglašavali važnost te osnovne potrebe za zastupljenošću, konzultacijom i podacima razvrstanima po rodu. Civilno društvo je često u jedinstvenoj poziciji da podržava te procese.

Zahvaljujući URBACT-ovom primjeru dobre prakse iz Umee (Švedska) znamo kako to izgleda u praksi i da funkcionira: kako bi ženama pomogao da dobiju natrag javne sportske površine, grad je proveo opširnu konzultaciju i otkrio da su ponekad potrebni prostori samo za žene. Kao što je nacionalna URBACT točka iz Švedske istaknula, jednostavne stvari poput više uličnog osvjetljenja i niže klupe u parku jeftini su i lagani načini da se javni prostor demokratizira učenjem od građana na lokalnoj razini. Žene iz Portugalske platforme za ženska prava, Udruge arhitektica i Žena bez granica također su istaknule da ovaj odnos mora biti obostran: kako bi postigli rodnu ravnopravnost, nevladinim udrugama su potrebni gradovi kao što su i gradovima potrebne nevladine udruge.

 „Ne možemo govoriti samo o tome kako nevladine udruge nude gradovima pomoć, gradovi također moraju nevladinim udrugama nuditi pomoć“

Alexandra Silva, Portugalska platforma za ženska prava

Pitanja višerazinskog upravljanja

Kako bismo našli rješenja za izazove koje smo opazili u Lisabonu, prisutne u većini europskih gradova, započeli smo diskusiju o ulozi lokalnih, nacionalnih i internacionalnih okvira. Imali smo tu sreću da su nam se pridružili regionalni zastupnici iz europskih mreža uključujući URBACT i Vijeće za europske regije i općine (CEMR), lokalni političari i nacionalne organizacije žena. Javila nam se Teresa Vicente, zadužena za Ravnopravnost u Cascaisu, potpisnika CEMR Europske povelje o ravnopravnosti, i pričala o tome kako je njihov rad na obuci rodno osjetljive komunikacije i obračunu s obiteljskim nasiljem povezan s globalnim pokretom za ženska prava. Poruka svakog aktera bila je jasna: trebamo jedni druge. Moramo raditi zajedno i pružati potporu jedni drugima.

Da bi rodna ravnopravnost nešto značila, bila održiva i uključivala višestruke osi diskriminacije, moramo povezivati lokalne inicijative s europskim i globalnim mrežama. Dokumenti kao što su CEMR-ova Povelja o ravnopravnosti, zajedno s SDG 5 o Rodnoj ravnopravnosti, pružaju nužnu političku volju da se zamah održi i da se gradove drži odgovornima za promicanje rodne ravnopravnosti. Na Walkshopu je postalo jasno da bi gradovi trebali imati ulogu u prevođenju tih dokumenata građanima, kako bi uklonili barijere jezika ili žargona i primijenili poruke koje proizlaze iz dokumenata u lokalnom kontekstu. Mreže i razmjene na nacionalnoj razini također mogu promicati učenje o tome što funkcionira kako bi se stvorila rodna ravnopravnost u različitim kulturnim kontekstima. 

Gradovi za sve

Grad ima mnogo alata koje može upotrijebiti u svojim nastojanjima prema rodnoj ravnopravnosti. Trideset članaka CEMR-ove Europske povelje o ravnopravnosti jasno objašnjavaju kako gradovi mogu djelovati. Kao poslodavci mogu dati prioritet jednakim plaćama, fleksibilnom radu, napredovanju u karijeri za žene; kao pružatelji javnih usluga mogu se savjetovati sa ženama kako bi osigurali uključivanje potreba građana u dizajn usluga; i kao edukatori mogu igrati važnu ulogu u dekonstrukciji negativnih rodnih stereotipa.

U Lisabonu smo naučili da, kada otvorimo oči, posvuda oko nas pronalazimo dokaze o rodnoj neravnopravnosti grada. Također smo naučili da grad igra važnu ulogu, no da ne može djelovati sam. Postajući djelotvorni posrednici između globalnih ciljeva, europske agende, nacionalnih i lokalnih politika, građanskog aktivizma na lokalnoj razini i žena samih, gradovi mogu napredovati prema inkluzivnim gradovima za sve.

Pišu: Jenna Norman i Sally Kneeshaw

Prijevod: Dora Pavković