Placemaking ili kako javna mjesta učiniti atraktivnima i pristupačnima stanovnicima?

“Placemaking je način na koji svi mi kao ljudska bića mijenjamo mjesta u kojima se nalazimo u mjesta u kojima živimo. To uključuje izgradnju i rušenje zgrada, obrađivanje zemlje i sadnju vrtova, (...) izgradnju četvrti i košenje travnjaka, preuzimanje zgrada i razumijevanje gradova. To je temeljna ljudska aktivnost koja je ponekad gotovo nevidljiva, a ponekad dramatična. Placemaking se sastoji od svakodnevnih obnova, održavanja i predstavljanja mjesta koja nas održavaju, kao i od slavljeničkih prigoda kao što su projektiranje nove crkvene zgrade ili preseljenje u novi objekt. Može se raditi uz potporu drugih ili može biti čin prkosa u lice moći“ (Schneekloth i Shibley).

Istovremeno i sveobuhvatna ideja i praktičan pristup za poboljšanje četvrti, grada ili regije, placemaking inspirira ljude da kolektivno reinterpretiraju javne prostore kao srce svake zajednice. Jačajući veze između ljudi i mjesta koje dijele, placemaking se odnosi na proces suradnje kojim možemo oblikovati naše javne prostore kako bismo maksimizirali zajedničku vrijednost. Više od promicanja boljeg urbanog dizajna, placemaking omogućuje kreativne obrasce korištenja, pri čemu se posebna pozornost posvećuje fizičkim, kulturnim i društvenim identitetima koji definiraju mjesto i podupiru njegovu evoluciju.

Učinkovit proces placemakinga ima u svom fokusu sudjelovanje zajednice te se koristi sredstvima, inspiracijom i potencijalom lokalne zajednice, a rezultira stvaranjem kvalitetnih javnih prostora koji doprinose zdravlju, sreći i dobrobiti ljudi.

Placemaking pokazuje ljudima koliko njihova kolektivna vizija može biti moćna. Pomaže im da iznova  osmisle svakodnevne prostore i uoče potencijal parkova, gradskih središta, riva, trgova, četvrti, ulica, tržnica, kampusa i javnih zgrada.

Placemaking nije nova ideja. Neke od ideja u pozadini placemakinga postale su važne u 1960-ima, kada su Jane Jacobs i William H. Whyte uveli revolucionarne ideje o dizajniranju gradova za ljude, a ne samo za automobile i trgovačke centre. Njihov rad usredotočuje se na društvenu i kulturnu važnost vibrantnih četvrti i atraktivnih javnih prostora: Jacobs je poticala građane da preuzmu vlasništvo nad ulicama, dok je Holly Whyte istaknuo ključne elemente za stvaranje društvenog života u javnim prostorima. Primjenjujući mudrost ovih (i drugih) urbanih pionira, od 1975. godine Project for Public Spaces (PPS) je postupno razvio sveobuhvatan pristup placemakingu.

Kvalitetan javni prostor ne može se mjeriti samo po svojim fizičkim atributima; također mora služiti ljudima kao vitalan resurs zajednice u kojem funkcija uvijek ima primat nad formom. Kada ljudi svih starosnih dobi, sposobnosti i društveno-ekonomskih slojeva ne samo da mogu pristupiti i uživati ​​u nekom mjestu, već igraju ključnu ulogu u njegovom identitetu, stvaranju i održavanju, tada vidimo istinski placemaking u akciji.

Placemaking je i filozofija i praktičan proces transformacije javnih prostora. Usmjeren je na promatranje, slušanje i postavljanje pitanja ljudima koji žive, rade i igraju se u određenom prostoru kako bismo razumjeli njihove potrebe i aspiracije u tom prostoru i u zajednici u cjelini. 

PPS koristi pet koraka kako bi uključio više ljudi u promatranje, planiranje i oblikovanje mjesta.

1. DEFINIRANJE MJESTA I IDENTIFIKACIJA DIONIKA

2. EVALUACIJA PROSTORA I IDENTIFIKACIJA PITANJA

3. IZRADA VIZIJE

4. KRATKOROČNI EKSPERIMENTI

5. KONTINUIRANE EVALUACIJE I DUGOROČNA POBOLJŠANJA

U ocjenjivanju tisuća javnih prostora širom svijeta, PPS je utvrdio četiri zajedničke karakteristike uspješnih javnih lokacija: dostupni su; ljudi su ondje uključeni u aktivnosti; prostor je ugodan i ima dobar imidž; i konačno, to je društveno mjesto: tamo se ljudi susreću i posjećuju. 

Važna polazna točka u razvoju koncepta za bilo koji javni prostor jest identificirati talente i vještine unutar zajednice. Zajednica je stručnjak! Nit vodilja za praktičare placemakinga je stvoriti mjesto, a ne dizajn. Ako je vaš cilj stvoriti mjesto, dizajn neće biti dovoljan. Da bi se prostor koji ne funkcionira učinio vitalnim "mjestom", moraju se uvesti fizički elementi da bi se ljudi osjećali dobrodošlo i ugodno.

URBACT mreža Placemaking for Cities istražila je potencijal transfera pristupa placemakingu razvijenog u okrugu Dun Laoghaire Rathdown (Irska), koji ima dugu tradiciju angažmana u zajednici. Unutar mreže, alati korišteni za olakšavanje prijenosa znanja o dobrim praksama uključili su proces peer-reviewa i bilježenje iskustva transfera kroz dnevnike projekta.

Odabrane dobre prakse placemakinga uključile su:

• Analizu mjesta

• Analizu dionika

• Animaciju mjesta

• Dohvat i angažiranje stanovnika

• Savladavanje otpora promjenama

• Stvaranje brzih pobjeda

• Identificiranje i razvoj vođa zajednice

• Razvijanje kapaciteta malih trgovaca.

U ranoj fazi je trebalo identificirati pristaše i blokatore promjena, nositelje moći koje treba pridobiti i one s malo utjecaja koji trebaju biti osnaženi. Često samo putem osobnog kontakta, licem u lice, stanovnici razvijaju razinu povjerenja koja im je potrebna kako bi izašli iz sigurnosti svojih domova na javna okupljanja i sastanke.

Ključni elementi učinkovite prakse placemakinga koje su P4C partneri identificirali tijekom ovog pilot-projekta:

• Razgovarajte s ljudima. Budite proaktivni u poticanju dijaloga između građana i službenika, ili između različitih interesnih skupina.

• Radite stvari s ljudima, a ne za njih.

• Radite stvari s malo ili bez novca.

Piše: Dora Pavković

Izvori:

https://www.pps.org/

https://urbact.eu/placemaking-cities

Allison Heller & Toby Adams (2009) Creating healthy cities through socially sustainable placemaking, Australian Planner, 46:2, 18-21)

Stephen Hamnett (2014) Transcultural cities: border-crossing and placemaking, Australian Planner, 51:4, 367-368

Lynda H. Schneekloth i Robert G. Shibley (1995) Placemaking, Wiley