PIGS, od krize do samoorganizacije

U svojoj sjajnoj knjizi o povijesti Latinske Amerike – „Las Venas Abiertas de America Latina“ (Otvorene vene Latinske Amerike), prvotno objavljenoj 1971. – Eduardo Galeano (1940-2015) započinje priču pišući kako se međunarodna podjela rada sastoji od određivanja da su neke države pobjedničke, a neke gubitničke. Galeano opisuje povijest regije koju kroji Narod, povijest koja ne ovisi o veličini i bogatstvu Države. Sustav gdje je razvoj produbio nejednakosti a popularni suverenitet morao je biti obuzdan jer Ne Postoji Alternativa. „To je problem mentaliteta“, izjavio bi lukavi eurokrat kad bi pročitao Galeanov uvod. No taj sustav nije daleko od toga što se trenutno događa u Europi. Ovo je članak o državama južne Europe - PIGS-ima.

PIGS

Nikada nijedan autor nije za sebe tvrdio da je izmislio ovaj rasistički akronim. Neki izvori upućuju na njegovu upotrebu tijekom kraja 70-ih, no zasigurno je počeo biti češće korišten nakon financijske krize 2008 kao PIIGS (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska) kada se odnosio na pet zemalja koje su bile smatrane slabim ekonomijama i mogućim prijetnjama eurozoni. Nakon 2013. godine, s irskim izlaskom iz programa financijske pomoći eurozone, PIGS se, kao i ranije, ponovno odnosi na četiri zemlje. Iako je svaka od tih zemalja imala različite političke i povijesne kontekste, kroz posljednjih pet godina dijelile su slične financijske utjecaje mjera štednje EU.

Narod

Od 2001. (europska ekonomska i monetarna unija u svom punom smislu postoji od prvog siječnja 2002.) do vrhunca krize 2013., stanje zaposlenosti u južnoj Europi, prema Eurostatu, drastično se promijenilo. Stope nezaposlenosti dramatično su porasle u Portugalu (gdje je nezaposlenost narasla od 3,8% u 2001. do 16,2% u 2013.), Italiji (od 9,6% do 12,1%), Irskoj (3,7% do 13,0%), Grčkoj (10,5% do 27,5%) i Španjolskoj (10,5% do 26,1%). U istom razdoblju, nezaposlenost je narasla i u drugim europskim zemljama, više manje slijedeći europski prosjek, osim u Njemačkoj i Finskoj gdje se nezaposlenost smanjila sa 7,8% na 5,2% i s 10,3% na 8,2%. Te su stope podrazumijevale impresivni utjecaj na nezaposlenost mladih. Eurostatovo izvješće iz travnja 2014. otkrilo je da su jedan mjesec prije službenog popisa stanovništva u Portugalu, Italiji, Grčkoj i Španjolskoj brojke iznosile 35,4%, 42,7%, 56,8% i 53,9%.

Unatoč odljevu mozgova (npr. u Portugalu stope emigracije bile su više nego za vrijeme vrhunca u 60-ima, kada je država bila pod fašističkim režimom i vodila nekoliko ratova u bivšim kolonijama), ovi podaci ukazuju na golem broj ljudi bez posla i s više slobodnog vremena. Ako dodamo ljude koji žive od nesigurnog rada, s niskim plaćama ili niskim mirovinama, mogli bismo doći do određenog broja ljudi kojima treba potpora kako bi preživjeli. Prema Eurostatu, u južnoj Europi pronalazimo države s najvećim proporcijama stanovništva u riziku od siromaštva, s Grčkom (36,0% u 2014.) i Španjolskom (29,2%) na vrhu ljestvice.

Politika

U suprotnosti s onim što se događa u gotovo svim ostalim dijelovima Europe, nacionalističke i ekstremno desne stranke u južnoeuropskim zemljama ne bore se za dobivanje izbora ili vođenje opozicije EU-ovim politikama. Grčka Zlatna zora daleko je od dobivanja nacionalnih izbora. S druge strane – u Italiji, Grčkoj i Španjolskoj – postoje društveni pokreti i lokalni aktivisti okupljeni u takozvanim antisistemskim strankama / političkim pokretima, svi s različitim karakteristikama, no predstavljajući sebe kao lica promjene. Iako je Syriza – jedina od tih stranaka koja je dosad dobila nacionalne izbore – žestoko kritizirana zbog prihvaćanja vrlo oštrih EU-ovih mjera štednje kojima se prvotno protivila, u Španjolskoj su građanski pokreti dobili lokalne izbore u velikim gradovima s raznolikim nizom novih javnih i gradskih politika koje se provode.

U Portugalu se veliki prosvjedi tijekom Troikinog službenog razdoblja intervencije nisu pretvorili u značajnu promjenu u strukturi nacionalnih stranaka. Međutim, unatoč prvenstvu koalicije desničarskih stranaka na državnim izborima 2015., ona nije postigla većinu za formiranje vlade. Umjesto desničarske vlade, Socijalističku stranku u parlamentu su podržali Lijevi blok, Komunistička partija i Zeleni, koji su se složili da će preokrenuti smanjenje plaća, mirovina i socijalnih davanja. Po prvi put od 1974., kada je poražena dugotrajna fašistička diktatura u Portugalu, Socijalistička stranka sada vodi državu, uz potporu lijevih stranaka u parlamentu.

Država

Premda s različitim karakteristikama i na različitim razinama, sve četiri zemlje svjedoče raspadu Države. Privatizacija temeljnih javnih sektora i smanjenje javne prisutnosti u ekonomiji nikada nisu bile tako očite kao danas. U Grčkoj i Portugalu situacija je bila ekstremna. Troikin program prisilio je vlade da brzo prodaju najmoćnije i najprofitabilnije javne firme po niskim cijenama. S druge strane, država blagostanja pokazala je da je postala država pomoći, programirana samo da intervenira u očajničkim situacijama, a ne da radi na emancipaciji ljudi od siromaštva. S porastom javnog duga, države sve više gube svoju nezavisnost u procesu koji je neizbježno narušio demokratski sustav. Glasanje „oxi“ (ne) na grčkom referendumu i reakcija vodstva EU-a koja je uslijedila, kada je grčka vlada prisiljena na još stroži sporazum, čine povijesni događaj koji nikada ne bismo smjeli zaboraviti kada analiziramo rast anti-EU raspoloženja i rastuće popularnosti suverenističkih pokreta među radničkim klasama i najsiromašnijim urbanim područjima.

Samoorganizacija

Unatoč visokoj proporciji nezaposlenih i umirovljenih, ljudi u južnoeuropskim državama nemaju više vremena za sudjelovanje u rješavanju zajedničkih problema. Nesigurni i slabo plaćeni poslovi, neizvjesna budućnost, duže putovanje na posao ili pomoć pri brizi za djecu i starije samo su neki od novih problema koji pune radne dane. To bi mogli biti neki od razloga zbog kojih ljudi obično više sudjeluju u inicijativama koje započinju kao reakcije ili otpor specifičnom problemu – lokalnom ili humanitarnom – nego kao globalne i teoretske ambicije strukturalne i globalne društvene promjene.

Dok, s jedne strane, PIGS-i žive pod opisanim ekstremnim ekonomskim pritiskom gdje ljudi općenito misle da će budućnost biti gora od sadašnjosti i fokusiraju se na svakodnevne probleme koji zahtijevaju neposredne reakcije, s druge strane, lokalne samoorganizirane inicijative cvjetaju kao posljedice specifičnih i lokalnih problema, što dočarava mnogo primjera: 

Coop57 je zadruga za financijske usluge utemeljena u Kataloniji, koja je proizašla iz borbe radnika da zadrže svoje poslove u redakciji Bruguera tijekom 1980-ih. Tijekom zadnjeg desetljeća, aktivnosti zadruge proširile su se po cijeloj Španjolskoj. Njezin glavni proglašeni cilj je pomoći društvenoj transformaciji ekonomije i društva, pod pretpostavkom da novac i Coop57 ne mogu to postići sami, no da mogu igrati ulogu u pomaganju ljudima, organizacijama, kolektivima i grupama koje promiču politike za investicije i kvalitetne poslove u područjima energetske i prehrambene neovisnosti, društvenog uključivanja te prostora za kulturu i socijalizaciju.

Carrozzerie n.o.t je kazališni prostor u Testacciu, nekadašnjoj radničkoj četvrti u Rimu – sada u procesu gentrifikacije. Prostor je 2013. renoviran i domaćin je plesnim, kazališnim i performativnim projektima mlađe generacije umjetnika. Definira samog sebe kao prostor za hrabre projekte. Carrozzerie n.o.t. bavi se  istim umjetničkim područjima kao i Largo Residencias, u lisabonskoj četvrti Intendente. Do 2012., Intendente je bio smatran jednim od najopasnijim područjima u gradskom središtu i područjem koje se mora renovirati kao dio velike urbane operacije. Largo Residencias započeo je u 2011., iznajmljujući zgradu na trgu,  i postavljajući si za cilj borbu protiv gentrifikacije četvrti. Zadruga koja organizira sve aktivnosti Largoa sada u zgradi vodi kat s rezidencijama umjetnika, hostel, kafić otvoren na trgu i veliki kulturni program razvijen za stanovnike područja.

Portugal je dobar primjer neuravnoteženog stanja građanskih inicijativa, čiji razvoj ovisi o političkim pristupima lokalnih samouprava. Dok su u Lisabonu takve inicijative cvjetale tijekom zadnjih nekoliko godina, u Portu ih je napao bivši autoritarni i konzervativni gradonačelnik Rui Rio. Lisabonska lokalna samouprava stvorila je program (BIP/ZIP) koji svake godine financira oko 30 različitih projekata u prioritetnim četvrtima / područjima (Largo Residencias također je dobio potporu od tog programa). Istovremeno, projekti poput „es.col.a“-e, koji se održavaju u skvotiranoj školi s vrlo važnim društvenim i kulturnim programom u Fontinhi (jednoj od najsiromašnijih četvrti Porta) nikada nisu imale političku ni financijsku podršku lokalne samouprave: es.col.a je bila deložirana i posljedično eliminirana odlukom lokalne samouprave.

Posljedice mjera štednje bile su najteže u grčkom kontekstu, gdje su državne strukture bile djelomično uništene. Danas lokalne i nacionalne vlade obično sudjeluju u građanskim inicijativama, no gotovo bez sredstava, budući da se sredstva usmjeravaju prema strukturalnim ili hitnim ciljevima. Gotovo posvuda u Grčkoj, egzodus izbjeglica prema srednjoj Europi čini se kao jedan od najvažnijih sadašnjih i budućih izazova. Uglavnom se baveći ljudima koji planiraju proći kroz državu, politike EU pretvorile su Grčku u europsku „buffer“ zonu pred nacionalističkim zidinama. Iako izbjegličke rute ne prolaze kroz Atenu, kada sam ih zadnjeg srpnja posjetio, izbjeglički kampovi u Elionasu i u Pireju – prvoga je organizirala vlada, drugoga lokalna građanska inicijativa (sada, kako izgleda, ugašena) – smjestili su tisuće ljudi, koji čekaju. U tim kampovima, lokalne ili nacionalne vlade ne primaju nikakvu direktnu potporu iz EU-ovih sredstava za izbjeglice.

Vjerojatno više nego ostale PIGS države, Italija je već imala, još od 1980-ih i 90-ih, vrlo snažnu i politiziranu strukturu samoorganiziranih pokreta i lokalnih građanskih inicijativa. Tijekom zadnjih desetljeća te su inicijative funkcionirale kao svojevrsna protuteža političkom institucionalnom kolapsu. Međutim, manjak jakih nacionalnih mreža i, vjerojatno, nedostatak ambicije za unapređivanjem lokalnih inicijativa spriječila je razvoj početnih energija.     

Unatoč obmani na državnim izborima u lipnju 2016., Španjolska, gdje su građanske inicijative i prosvjedi stvorili snažne mreže, sada se suočavaju sa svojom drugom fazom u kojoj osporavaju postojeću moć. Lokalni pokreti koji su se razvili iz pokreta 15M uspjeli su dobiti izbore u najvažnijim španjolskim gradovima – u Madridu, Barceloni i Valenciji. Iako Podemos, u koaliciji s ostalim političkim snagama, nije uspio dobiti očekivani broj glasova na posljednjim izborima, gradske uprave već se umrežavaju, organiziraju nove oblike donošenja odluka i osposobljavaju građanske inicijative. Međutim, još je prerano za procjenu rezultata tih novih suradnji. Država ili društvo u krizi nisu „vrijeme za prilike“, kao što često čujemo kada se burze prevode u stvaran život. Iz onoga što sam mogao vidjeti, tijekom posljednjih godina u ove četiri zemlje, krize su uzbudljiva vremena otpora, no također i očajnički trenuci uništavanja. Ključno pitanje za ove inicijative je kako evoluirati iz ideje otpora, unutar tog okvira društva, prema izgradnji. To će biti jedini način da iz nesigurnosti napredujemo prema otpornosti.

Piše: Tiago Mota Saraiva