You are here

'Ovo je za mene raj': život u španjolskom gradu koji je zabranio automobile

Edited on

21 January 2019
Read time: 3 minutes

Ljudi u Pontevedri ne viču – ili viču manje. S obzirom na to da je sav promet protjeran, osim onog najnužnijeg, nema motora koji daju pun gas ni trubljenja, nema metalnog režanja motocikala niti buke ljudi koji se pokušavaju čuti usred galame – ništa od uobičajenih zvukova španjolskog grada.

pontevedra

Ono što se umjesto toga čuje na ulicama je cvrkutanje ptica u kamelijama, zveckanje žličica i zvuk ljudskih glasova. Učitelji vode kolone male djece gradom bez stalnog straha da će netko od njih zalutati u promet.

 „Slušajte“, govori gradonačelnik, otvarajući prozore svog ureda. S ulice ispod prozora čuje se zvuk ljudskih glasova. „Prije nego što sam postao gradonačelnik 14 000 automobila prolazilo je ovom ulicom svaki dan.  Više automobila prolazilo bi kroz grad u jednom danu nego što ima ljudi koji žive ovdje.“

Miguel Anxo Fernández Lores gradonačelnik je ovog galicijskog grada od 1999. Godine. Njegova filozofija je jednostavna: posjedovanje automobila ne daje vam pravo da zauzimate javni prostor.

„Kako to da starije osobe ili djeca zbog automobila nisu u mogućnosti koristiti ulicu?“ pita César Mosquera,  gradski čelnik za infrastrukturu. „Kako to da privatno vlasništvo – automobil – zauzima javni prostor?“

Lores je postao gradonačelnik nakon 12 godina u oporbi te je u roku od mjesec dana od čitave srednjovjekovne jezgre (300 000 m2) napravio pješačku zonu, popločavši ulice granitnim pločama.

„Povijesna jezgra bila je mrtva“, kaže. „Bilo je puno droga, sve je bilo puno automobila – bila je to marginalna zona. Bio je to grad u propadanju, zagađen, i bilo je mnogo prometnih nesreća. Stagnirao je. Većina ljudi koji su imali priliku otići su to i učinili. Najprije smo razmišljali o unapređenju uvjeta za promet, no nismo mogli smisliti funkcionalni plan. Umjesto toga odlučili smo vratiti javni prostor stanovnicima i da bismo to učinili odlučili smo se riješiti automobila.“

Zaustavili su automobile koji su prolazili kroz grad i riješili se uličnog parkiranja, budući da su ljudi koji traže mjesto za parkiranje glavni uzrok zakrčenosti. Zatvorili su sva površinska parkirališta u gradskom centru i otvorili podzemne garaže i parkirališta na periferiji, s 1686 slobodnih mjesta. Riješili su se semafora  u korist kružnih tokova, proširili carfree zonu iz stare jezgre do područja iz 18. stoljeća, i upotrijebili smirivanje prometa u vanjskim zonama kako bi smanjili ograničenje brzine na 30 km/h.

Prednosti su brojne. Na istim onim ulicama gdje je 30 ljudi umrlo u prometnim nesrećama u razdoblju od 1996. do 2006. godine, samo ih je troje umrlo u idućih 10 godina, i nitko od 2009. Emisije ugljičnog dioksida smanjene su za 70%, gotovo tri četvrtine ondašnjih putovanja automobilom sada se obavljaju biciklom ili pješice, i dok se drugi gradovi u regiji smanjuju, središnja Pontevedra dobila je 12 000 novih stanovnika. Također, uskraćivanje dozvole za planiranje velikim shopping centrima značilo je da su mala poduzeća – koja drugdje nisu bila u mogućnosti izdržati  španjolsku dugu ekonomsku krizu – uspjela opstati.

Lores, član lijevog Galicijskog nacionalističkog bloka, rijetkost je u čvrsto konzervativnoj sjeverozapadnoj regiji. Pontevedra, s 80 000 stanovnika, je rodno mjesto Mariana Rajoya, bivšeg španjolskog premijera i vođe desničarske Narodne stranke. Međutim, gradonačelnik kaže da Rajoy nikad nije pokazao interes za urbani projekt koji je njegovom rodnom gradu donio brojne nagrade.

Naravno, nije sve prošlo glatko. Ljudima se ne sviđa kad im kažete da ne mogu voziti gdje god žele, no Lores kaže da, iako ljudi tvrde da je to pravo, to što žele zapravo su privilegije.

 „Ako se netko želi vjenčati u carfree zoni, nevjesta i mladoženja mogu doći u autu, no svi drugi pješače,“ kaže. „Isto je i sa sprovodima.“

pontevedra

 Glavni prigovor je da je projekt doveo do zagušenja na periferiji i da nema dovoljno parkirnih mjesta.

„Grad je idealne veličine za pješake,“ kaže lokalni arhitekt Rogelio Carballo Soler. „Možete preći cijeli grad za 25 minuta. Postoje stvari koje možete  kritizirati, no ne postoji ništa što bi vas navelo da odbacite ovaj model.“

Kasnije, na proslavi dječjeg rođendana, grupa roditelja raspravlja o prednostima i nedostacima carfree grada. „Problem je da rano ujutro u ono malo ulica gdje su auti dozvoljeni ima prometnih zastoja,“ kaže Ramiro Armesto. „Nema javnog prijevoza od parkirališta na periferiji do centra. S druge strane, živio sam u Valenciji i Toledu no nikad nisam živio u gradu u kojem je bilo ovako lako živjeti.“

Raquel García kaže: „Živjela sam u Madridu i mnogim drugim mjestima i ovo je za mene raj. Čak i kad kiši, pješačim posvuda. Trgovci koji se žale su preživjeli unatoč krizi. Ovo je također sjajno mjesto za djecu.“

„Potrebno je više područja gdje možete parkirati na pet minuta da biste mogli odvesti djecu u školu kada pada kiša,“ kaže Víctor Prieto. „Ovdje, ako pada kiša – a puno pada kiša -  ljudi ulaze u auto da bi kupili kruh. Sada manje to rade. Ja sada gotovo uopće ne koristim svoj auto.“

Svi su radovi bili financirani na lokalnoj razini i nisu primili nikakvu pomoć od regionalne ili središnje vlade.

„U stvari, to su svakodnevni javni radovi koji su provedeni u kontekstu globalnog projekta, no koštaju isto ili čak i manje,“ kaže Lores. „Nismo poduzeli velike projekte. Učinili smo ono što nam je bilo nadohvat ruke.“

Piše: Stephen Burgen

Originalni članak na Guardian Cities