Indikatori nemaju smisla - pametni gradovi za građane

Međutim, u isto vrijeme postoje i problemi. Biti pametni grad postalo je pitanje ponosa koji europski gradovi često koriste bez pozadine. To je postalo nova “velika ideja“ za ambiciozne političare koji žele pokazati kako je njihov grad postao moderan i atraktivan. Riječ “pametno“ je postala popularan pridjev te je već poprimila opis “plastične riječi“, s rizikom da postane beznačajna. Inicijalno, pojam pametnih gradova pokrenule su velike korporacije poput IBM-a i Cisco-a u potrazi za novim tržištima za svoj model interneta stvari.

Unutar kohezijske strategije pametna specijalizacija odnosi se na puno uže područje tehnološke inovacije za gospodarski razvoj. Primjer za to dalo je Europsko partnerstvo za pametne gradove i zajednice, koje je platforma za dionike, okupljajući 4000 dionika iz javnog, privatnog i civilnog sektora. Međutim, dokazi za povezanost pojmova pametnog i gospodarskog rasta su za sada krhki. I kao što je to bio primjer s klasterima u 2000.-ima, postoji opasnost da će strategije za pametne specijalizacije ostati preširoke (npr. Nedostatna specijalizacija) da bi se uspješno utjecalo na uslužni sektor koji zapošljava najviše ljudi u europskim gradovima.

Nova URBACT mreža Smart Impact traži način kako doprijeti do nekih slabosti pametnih gradova sa striktnim geografskim fokusom na određeni dio grada, s naglaskom na građane. Izbjegavaju tehnologije te se umjesto toga fokusiraju na modele upravljanja, investicijske okvire i nove oblike javno-privatnog partnerstva. To znači da će svoj pristup temeljiti na modelu trostruke/četverostruke spirale, održivih ciklusa i energetskom planiranju. Kao što kažu, žele “posudu pametnog grada napuniti životom“.

Pametni gradovi i dijelovi gradova u Europi

Postojeći modeli pametnih dijelova gradova u Europi uključuju berlinske dijelove Aldershot i TXL, klaster Cleantech u Kopenhagenu, pristanište NDSM u Amsterdamu i Demolu u Tampereu. Europska unija koristila je program Horizon 2020 za financiranje projekata velikih „svjetionika“. 

·         Triangulum – Održiva mobilnost, energija, ICT i poslovne prilike. Gradovi su Manchester, Eindhoven i Stavanger (slijede ih:: Prag, Sabadell i Leipzig)

·         Grow Smarter – integriranje energije, infrastrukture i transporta u 12 pilot projekata. Gradovi su Stockholm, Kold i Barcelona (slijede ih: Valetta, Suceava, Porto, Cork i Graz).

·         Remourban - regeneracijski model za spajanje energije, mobilnosti i ICT-a.  Gradovi su: Valladolid, Nottingham i Telesis (slijede ih: Seraing i Miskolc)

·         Sharing cities-  unatoč naslovu, nije povezan s novim konceptom razmjene ili suradničkog gospodarstva. Umjesto toga, projekt nastoji razviti prihvatljiva, integrirana, komercijalna rješenja za pametne gradove s velikim tržišnim potencijalom. Gradovi su London, Milano i Lisabon (slijede ih Bordeaux, Varšava i Burgos).

U sklopu svakog od ovih projekata razvit će se pilot aktivnosti u vodećim gradovima. Osim doprinosa projektima, gradovi imaju mogućnost zadržati tehnološka rješenja pametnih gradova.

Tržišta, organizacije i vodstvo

Von Radecki identificira izazove nastale zbog prepreka na tržištu, organizacija i vodstva:

Prepreke na tržištu su problem jer u kompleksnom okružju za dionike financijski model za generiranje profita još uvijek nije dovoljno jasan. Svaka zemlja ima svoj model poticaja kao što su tarife pa su ostala neriješena pitanja oko toga tko snosi koje troškove. Kao rezultat toga mnogi poduzetnički modeli propadnu i to ne samo zbog toga što vanjski faktori nemaju adekvatnu cijenu pa održivije ideje propadnu u usporedbi s postojećim neodrživim praksama. Rješenja su teme mnogih krivo adresiranih problema gdje investitori nemaju dugoročnih ušteda.

Sustavima razvijenim od strane privatnih tvrtki često nedostaje međusektorska operativnost s obzirom na to da svaki davatelj usluga pokušava privući korisnike svojim rješenjima. Buduća rješenja će vjerojatno biti sličnija Adroidima nego Appleu, otvorenija i transparentnija te razvijena kroz suradnju.

Na organizacijskoj razini način razmišljanja mora biti holistički te okrenut sustavu. I dok je većina kompanija okrenuta prodaji pojedinačnih proizvoda, ovdje se javlja potreba za sustavnim rješenjima. Velika je vjerojatnost da će ekosustavi poslovnih tehnologija i usluga postati važniji. Problem je što kompanije ne integriraju sustave jer to umanjuje važnost pojedinačnih proizvoda. Ključna vrijednost sustava određena je odnosom i operativnom suradnjom između jedinica, a ne prirodom samih jedinica. Npr. želimo povezati naš sat s pametnih telefonom te ulicom i semaforima i to ne nužno da su istog proizvođača. Sami gradovi ostaju zarobljeni u zatvorenom načinu razmišljanja i zatvorenim tipovima organizacije. Sami integrirani pristupi urbanim problemima mogu to riješiti, ali gradovima nedostaje ured ili agencija nadležna za integraciju.

Na razini vodstva, političko vođenje je slabo ili ga nema. Pametni dijelovi grada trebaju dugoročno opredjeljenje te se suočavaju s rizikom s obzirom da puno tih pristupa nije testirano. Bez uključivanja vodstva grada nemoguće je napredovati na terenu. Teško je i dogovoriti pravo partnerstvo između gradova i kompanija. To se ne događa samo zbog pravila javne nabave i straha od toga da zaglave u pravnim okvirima što bi otežalo zajedničku proizvodnju nego i zbog toga što je to novo polje na kojem i gradovi i kompanije moraju naučiti djelovati.

U konačnici, Von Radecki citira Billa Gatesa navodeći kako privatni sektor, ili konkretnije tržište, nije u mogućnosti nositi se s kompleksnim izazovima koji se javljaju kod upravljanja zajedničkim dobrima. Referirao se na klimatske promjene, ali i ostali glavni izazovi, kao što su otvoreni prostor, čisti zrak i promet, su problematična područja javnog dobra. Von Radecki navodi rad Elinor Ostrom koja se većinom fokusirala na šume i morski ekosustav, ali i povremeno bacajući oko na izazove upravljanja gradovima kao što su donošenje strateških dokumenata. Jasno je da će se kompleksa suradnja između javnog i privatnog morati razviti ako pametni gradovi sa svojim pametnim dijelovima žele uspjeti.

Smart Impact mreža napravila je važan korak koristeći tehnologije kakve jesu i fokusirajući se na njihovo upravljanje i provedbu. Oni žele razviti ulogu lokalnih vlasti kao integratora javnih dionika i žele istražiti tko može preuzeti tu ulogu između sva tri sektora te što uloga integratora znači u praksi. Dokaz jesu li u tome uspjeli bit će podatak jesu li pametni gradovi uspjeli izaći izvan ograničenog fokusa na utjecaj gospodarstva i okoliša te se usredotočiti na bazičnu zabrinutost građana oko društvene uključenosti i kvalitete života. Indikatorima moramo dodati malo logike.