Kakve priče o gradu i zgradama pričaju njihovi stanovnici?

Vrijednost arhitekture

Sandra Malenica, zamjenica gradonačelnika Varaždina, ističe da se taj grad naziva baroknim, ali da je on puno više od toga. „Nisu svi gradovi isti, svaki ima neku svoju dinamiku, no u načelu to su zajednice u kojima žive ljudi i koji se trude da se uklope. Kako bi se svi dijelovi Varaždina 'uklopili' u pojam Varaždina potrebno je širiti spektar i percepciju onoga što zamišljamo kao Varaždin kada ga spomenemo. On je i srednjovjekovni grad, ali i grad koji se gradio u 20. stoljeću i još se gradi“, istaknula je. Arhitektica Maja Kireta koja je također sudjelovala u projektu kaže da su Varaždinci navikli svoj grad doživljavati kao grad baroka jer je on tako brendiran desetljećima, stoga možda nisu svjesni važnosti i drugog tipa arhitekture.

Kireta dodaje da nije svaka stara zgrada vrijedna samim time što je stara, kao što suvremena zgrada iz dvadesetog stoljeća može biti vrijedna, iako je mlada. „Vrijednost zgrade ne čine samo uspomene i znakovi iz prošlosti, već suvremeni koncepti, racionalno oblikovanje, funkcionalnost. Graditeljska baština dvadesetog stoljeća nije zaštićena, iako poznajemo mnoge zgrade koje to zaslužuju. Svaka zgrada je odraz vremena i sustava u kojem je nastala, pa tako jednakovrijednim smatramo primjerice srednjovjekovno, barokno i modernističko naslijeđe“, smatra.

Međutim, građani koji se ne bave arhitekturom ili poviješću umjetnosti ili nekim srodnim zanimanjem često nemaju svijest o tome da je zgrada u kojoj stanuju ili ju svakodnevno gledaju u svom susjedstvu bitna u bilo kojem drugom aspektu osim funkcionalnosti i utilitarnosti, ističe Kireta, pa dodaje: „Projektom i festivalom Đurek potaknuli smo razvijanje svijesti kod građana o tome da njihove zgrade imaju i druga značenja: daju kulturološku i socijalnu sliku vremena u kojem su nastale, načina razmišljanja, odraz su načina i uvjeta tadašnjeg života, markiraju trag u prošlosti jednako zanimljiv i važan kao onaj iz nekog od prošlih stoljeća. O tim zgradama na festivalu Đurek govorili su i stručnjaci i stanari. Kada građani kroz festival upoznaju i osvijeste širu sliku i identitet kvarta u kojem stanuju, u njima se stvara znatiželja za novim informacijama i osjećaj ponosa zbog mjesta gdje žive.“

Glavni cilj poticanje civilne moći

URBACT-ova mreža prijenosa dobre prakse je u festivalu “Come in – kuće koje govore / zajedničke priče“ fokusirana na dobru praksu pod nazivom Vikend otvorenih kuća. Pokrenut 2011. godine, Vikend otvorenih kuća je festival zajednice u Budimpešti. Ovaj festival organizirali su lokalni stanovnici i skupina volontera kako bi istaknuli vrijednosti izgrađenog okoliša, kao i zajedničke vrijednosti za smanjenje urbane izolacije. Glavni cilj dobre prakse prije svega nije zaštita zgrada, već poticanje civilne moći. Kako oživjeti grad, potaknuti jačanje stambenih zajednica, koje mjere je potrebno poduzeti za smanjenje urbane izolacije – neke su od misija u središtu ovoga festivala. 'Zadatak' projekta, dakle, bio je prijenos dobre prakse - organiziranje festivala zajednice s ciljem promoviranja važnosti određenih zgrada i uključivanjem stanare u priče o zgradama u kojima žive u kvartu Đurek te smanjivanje socijalne izolacije pozivanjem susjeda i građana da razgovaraju o svojim zgradama i upoznaju se međusobno i sa zgradama na koje prije nisu obraćali pažnju.

Voditeljica ovoga projekta za Grad Varaždin Goranka Grgić kaže da je posjet Budimpešti i uvid u njihovu dobru praksu olakšao pripremu i organizaciju varaždinskog festivala. Ističe da su velika pomoć u savladavanju izazova bili Lead Experti koji su ih upoznali sa svim detaljima organizacije i dali korisne savjete - od toga kako pronaći volontere, kako planirati tijek provedbe festivala do same organizacije i održavanja festivala.

Najveći izazov – pronalazak volontera

Što je bio najveći izazov tijekom implementacije projekta i organizacije Festivala zajednice Đurek 60? Grgić kaže da je to bio pronalazak volontera i uključivanje stanovnika kvarta Đurek u Urbact lokalnu grupu. Model pronalaska volontera i njihovo uključivanje većinom je preuzet iz dobre prakse festivala Budapest 100, dok su način organizacije i realizacije festivala prilagodili veličini grada Varaždina, kazala je. Izazovi organiziranja ovakvog tipa festivala slični su i u Budimpešti, i u Varaždinu, a neki od njih bili su komunikacija između različitih dionika, pronalaženje ljudi koji će pričati priče ili organizirati festival. „U Varaždinu nije bilo moguće pronaći velik broj zgrada koje su izgrađene u određenom arhitektonskom stilu kako je to bilo u Budimpešti, pa smo odlučili festival organizirati u kvartu Đurek i predstaviti vrijednu arhitektonsku baštinu 60-ih godina 20. stoljeća. Model organizacije festivala zajednice u Đureku može se primijeniti u bilo kojem dijelu grada Varaždina, ali i u gradovima širom Hrvatske“, istaknula je Grgić. 

Kireta kao najveći izazov također ističe formiranje grupe volontera. Prema ideji projekta i dobroj praksi festivala Budapest 100, kvartovski festival osmišljavaju i organiziraju volonteri prema bottom-up principu. Volonteri bi trebali biti stanovnici kvarta i drugi zainteresirani dionici. „Međutim, kako je u Hrvatskoj kultura volontiranja u povojima, osmišljavali smo načine kako formirati grupu koja će dobrovoljno raditi festival. Pomogli smo si tako da smo pozvali relevantne institucije i udruge kroz koje smo pronašli zainteresirane, a stanovnike kvarta smo pronašli kroz poznanstva. Proces pronalaženja volontera je bio napet, ali dragocjen te nam je stvorio podlogu za slične buduće poduhvate“, istaknula je Kireta.

Grgić dodaje da su iskustva s prijašnjih projekata pokazala da se u želji za sveobuhvatnom participacijom dobije puno uključenih ljudi koji nisu fokusirani na izazov pred njima. „Nakon prvog velikog sveobuhvatnog sastanka ULG grupe, iskristalizirali su se zainteresirani dionici za provedbu projekta i festivala te su oni postali pokretači daljnjih aktivnosti“, kazala je i dodala da su oni imali slobodu odlučivanja bez 'miješanja' od strane Grada, ULG koordinatora ili nekog drugog donositelja odluka, što je posljedično djelovalo poticajno na same sudionice. „Dojmovi uključenih ljudi u projekt bili su izuzetno pozitivni što je bilo vidljivo iz njihove izražene želje da se takav projekt ponovi u nekom drugom dijelu grada“, istaknula je Grgić.

Malenica kaže da izrazito drži do participacije i suradnje, a kao preduvjet tome jest da „izađemo iz svojih okvira, da se krećemo među ljudima, upoznajemo s njima jer tada se događaju čudesne stvari. Suprotstavljaju se mišljenja, dolazi se do rješenja, kompromisa, razumijevanja, širenja obzora. Zatvoreni u svoja četiri zida ne možemo upoznati ni sami sebe. Ishod ovakvih projekata uvijek su nova poznanstva, ideje i planovi“, ističe.

Priče kao vremeplov

Grgić dodaje da je, nakon uspostavljanja kontakta sa stanovnicima kvarta, daljnja komunikacija bila vrlo jednostavna i lagana zbog njihove zainteresiranosti za projekt. Pojedini stanovnici kvarta sami su izrazili želju za sudjelovanjem na određeni način i tako su za projekt pronađeni pripovjedači o povijesti kvarta, kao i stanari zainteresirane za prezentaciju svoje zgrade. U Festival zajednice Đurek 60 bilo je direktno uključeno 20-ak stanara kvarta Đurek, a njihovi dojmovi bili su izuzetno pozitivni zato što se festival održao u njihovom kvartu. „Priče stanovnika kvarta bile su pune entuzijazma, sjećanja, emocije i djelovale su na posjetitelje kao vremeplov. Svojim iscrpnim pričama o Đureku dočarali su duh prošlih vremena, odnosno 60-e godine prošlog stoljeća“, kaže Grgić.

Iako je epidemija koronavirusa svima pomrsila planove, Malenica ističe da samo provođenje projekta nikada nije bilo upitno. Umjesto u travnju, kako je bilo originalno zamišljeno, festival je održan u listopadu. Tako su tijekom festivala Đurek 60 djeca iz susjedstva imala glazbene nastupe i izložila svoje crteže, pripovjedači, stanovnici koji u Đureku žive od njegovih početaka, podijelili su s posjetiteljima svoje osobne priče, a jedan volonter, nekadašnji stanovnik kvarta, postavio je izložbu s nekim povijesnim činjenicama o kvartu.

„Vjerujem da kada ima volje, onda ima i načina. Članovi lokalne akcijske grupe su se potrudili napraviti pravi festival za koji mi je žao da ga nije moglo vidjeti više ljudi, ali je kao 'popratni' projekt nastao i film o Đureku koji su radili članovi Radne skupine Društva arhitekata Varaždin i koji će ostati trajni zapis, svjedočanstvo i dokument o kvartu, ali i Varaždinu“, zaključuje Malenica.