Kako participativno planirati javne prostore - primjer grada Koprivnice
Edited on
30 October 2020Kada prolazite gradom u vašoj neposrednoj blizini gotovo uvijek se nalazi javni prostor: ulice sa kolnicima i pločnicima, trgovi, parkovi. U tom javnom prostoru često se događaju promjene i intervencije, od održavanja do postave nove urbane opreme, rasvjete, hortikulture, skulptura i svih ostalih elemenata koje čine javni prostor ugodnim i funkcionalnim. Na javnom prostoru uobičajena su događanja koja okupljaju građane u različitim kontekstima i pružaju im platformu za izražavanje i djelovanje. Koliko često se pitate tko odlučuje o intervencijama u javnom prostoru, od dizajna klupe na kojoj sjedite do vrste performansa kojeg gledate? Piše Maja Kireta, certificirana stručnjakinja programa URBACT.
Javni prostor je javno vlasništvo, odnosno vlasništvo građana, i o tome se ubrzano razvija svijest u Hrvatskoj, čime se priključujemo čestom razmišljanju naprednih društava. Mijenjaju se paradigme o tome tko je kreator javnog prostora te se uvode suvremeni modeli planiranja koji uključuju sve relevantne dionike, posebno građane, u proces planiranja javnog prostora. Podiže se razumijevanje javnog prostora kao dnevnog boravka grada koji je otvoren i dostupan svima, kao sastavni dio demokratskog društva. Budući da je javni prostor vrijedan nepovratni resurs, on zaslužuje posebnu pažnju u planiranju i gradnji. Stoga se zastarjeli modeli planiranja javnog prostora zamjenjuju suvremenim modelima koji u pravilu uključuju participaciju u najvećoj mogućoj mjeri.
Participativno planiranje javnog prostora je win – win situacija za gradsku upravu i građane jer, uključivanjem svih dionika od samog početka, ravnopravno raspodjeljuje odgovornost za zahvate u javnom prostoru. Na ovaj način smanjuje se mogućnost pogrešaka u samom startu procesa planiranja te se racionalno i realno definira budžet.
Na tragu ovakvog promišljanja javnog prostora, Grad Koprivnica uvodi nove modele u planiranju kako bi javni prostori Koprivnice dobili suvremene kvalitete. Na nivou Hrvatske ti modeli se još uvijek mogu nazivati inovativnima, ali provedba u Koprivnici dokazuje da su realni i mogući uz pažljiv pristup i analitičku prilagodbu poznatih europskih i svjetskih primjera.
U Koprivnici je tako u rujnu 2020. godine provedena radionica participativnog planiranja koja je uspješno rezultirala idejnim rješenjem javnog prostora. To je bio svojevrstan eksperiment, odnosno u stvarnosti je proveden inovativan i suvremen proces participativnog planiranja javnog prostora s ciljem da naručitelj zaista realizira rezultat radionice.
Od Grada Koprivnice dobila sam poziv da vodim radionicu na temelju svog iskustva u pripremi projekata javnog prostora i istraživanja javnih prostora. Način provedbe radionice definirala sam na temelju praktičnog iskustva arhitektonskog projektiranja i teorijskog znanja stečenog u projektu “Čiji je ovo grad?“, u sklopu kojeg smo izradile Smjernice za planiranje javnih prostora u Hrvatskoj, pripremi i provedbi arhitektonskih natječaja za javne prostore. Uz to, posjedujem iskustvo u programu URBACT, gdje sam vodeća stručnjakinja u području održivog urbanog razvoja i strateškog urbanog planiranja, a u Varaždinu sam dva puta vodila URBACT lokalnu grupu. Tijekom proteklih desetak godina sudjelovala sam ili vodila brojne slične radionice, međutim zadatak radionice nikada nije bio konkretan i realan kao u ovom slučaju.
Temu radionice zadala je tvrtka Kampus d.o.o., trgovačko društvo za upravljanje i održavanje nekretnina osnovano od Grada Koprivnice, za upravljanje prostorom kompleksa Kampus u vlasništvu Grada. Cilj je bio urediti asfaltirani plato približne površine 4200 m2, na kojem su se nekada održavale prozivke vojnika u kompleksu bivše vojarne kojom tvrtka upravlja. Zajedno s Gradom Koprivnicom, Kampus d.o.o. je pozvao zainteresiranu stručnu javnost i korisnike kompleksa na sudjelovanje na radionici.
Budući da u sklopu kompleksa Kampus djeluju brojne udruge i različiti korisnici koji imaju različite potrebe, naručitelj želi za sve njih osigurati multifunkcionalan vanjski javni prostor na kojem bi mogli provoditi svoje aktivnosti. Lokacija asfaltiranog platoa nije zahtjevna u pogledu urbanističkih i arhitektonskih uvjeta. To je plato usred kompleksa bivše vojarne u potpuno definiranom i izgrađenom okolišu, koji nema značajnu povijesnu, kulturnu, krajobraznu ili bilo koju ambijentalnu vrijednost. Prvotna namjera naručitelja bila je provedba arhitektonskog natječaja, no nakon savjetovanja s Gradom Koprivnicom i nakon našeg inicijalnog sastanka odlučili smo da je natječaj u ovom slučaju presložen, skup i nepotreban proces. Ne umanjujući vrijednost i potencijal arhitektonskih natječaja, za ovaj slučaj počeli smo dogovarati alternativan i inovativan pristup, iako nam nije bio poznat slučaj provedene radionice koja bi rezultirala konkretnim idejnim rješenjem.
Dogovorili smo provedbu radionice u subotu jer je to dan kada je bilo najjednostavnije okupiti zainteresirane sudionike od jutra do popodneva. Svrha radionice je, dakle, bila izrada idejnog rješenja asfaltiranog platoa na temelju participativnog pristupa. Planiran rezultat radionice je idejno rješenje na temelju kojeg se može izraditi glavni i/li izvedbeni projekt, procijeniti trošak izvođenja te koji se može koristiti za pripremu investicije i prikupljanje financijskih sredstava.
Radionicu sam planirala kroz tri faze, u trajanju od po 75 do 105 minuta, a prema rasporedu je i održana. Radionici su prisustvovali predstavnici korisnika Vojarne (Sveučilište sjever, privatne tvrtke i udruge), kao i nekoliko zainteresiranih arhitektica i arhitekata. Sveukupno se na temelju javnog poziva prijavilo 17 ljudi što je bila idealna brojka s obzirom na to da sam planirala optimalnu brojku od 16 sudionika. Do kraja radionice je bilo prisutno 11 sudionika što je omogućilo vrlo kvalitetnu završnu raspravu.
Budući korisnici ovog javnog prostora su, dakle, sami sudionici radionice te će ga oni koristiti u svakodnevnim aktivnostima, a očekuje se i dolazak vanjskih korisnika, stanovnika Koprivnice. Zato se pri izradi idejnog rješenja uzima u obzir da će ovaj prostor postati točka okupljanja, ne samo Kampusa nego i šire zajednice te da će se time oplemeniti struktura javnih prostora cijelog grada.
U uvodnom dijelu sudionicima radionice predstavila sam elemente kojima su se trebali baviti pri izradi idejnog rješenja: neposrednu okolnu izgradnju, pristupne putove, postojeću binu i tribine te postojeći asfalt sa svim oštećenjima. Prije početka sudionici su izašli na teren i pogledali postojeće stanje. Zadana im je redukcija toplinskog otoka i mogućnost fazne izvedbe sukladne budućim mogućnostima financiranja. Pri izradi idejnog rješenja u obzir su trebali uzeti potrebe svih budućih korisnika, odnosno sagledati prostor ne samo iz osobne perspektive, obratiti pažnju na sjedenje u javnom prostoru, formirati centralno mjesto okupljanja, ispitati mogućnost natkrivanja dijela prostora, pozicionirati urbanu opremu te istražiti multifunkcionalne elemente.
Prva faza radionice je definirala projektni zadatak te je provedena pomoću alata OPERA, metode timskog rada koja uvelike poboljšava učinkovitost, čak i kod najjednostavnijih sastanaka. Ova metoda fokusira energiju rada grupe na konkretan problem ili pitanje te skuplja, filtrira i sažima prijedloge na strukturiran način. Objedinjuje sistematičan način razmišljanja s kreativnim procesom u rješavanju problema te tako omogućava najučinkovitije iskorištavanje znanja sudionika u procesu, koristi njihova znanja i prijedloge te ne dopušta ekstrovertiranim sudionicima da preuzmu diskusiju. Rezultat je bio popis najvažnijih tema budućeg javnog prostora, koje su rangirane po važnosti.
U drugoj fazi radionice izrađivalo se idejno rješenje u četiri grupe te je provedena pomoću alata World café. To je strukturirani razgovor za razmjenu znanja u kojem skupine ljudi raspravljaju o temi za nekoliko malih stolova, poput onih u kafiću. Voditelj stola kontrolira određeni stupanj formalnosti kako bi se osiguralo da svi dobiju priliku izraziti svoje ideje i mišljenje. Iako su na početku definirana pitanja i tema za raspravu, o ishodu ili rješenju ne odlučuje se unaprijed, već je produkt rasprave više ili manje raznolik u svakoj grupi. Pretpostavka ove metode rada je da kolektivna diskusija može promijeniti stavove ljudi i potaknuti kolektivno djelovanje. Četiri grupe su izradile četiri idejne skice. Nakon završetka rada svaka grupa kroz pet minuta je ostalima predstavila svoj rad.
Najveći izazov u provedbi radionice je bila treća faza, izrada idejnog rješenja, za koju nije korišten poznati alat niti je temeljena na prethodnom iskustvu. Postavka treće faze je bila zajednički rad i rasprava svih sudionika, uz moderiranje grupe i kontrolu tijeka radionice kako bi se održalo ravnopravno sudjelovanje svih. U ovoj fazi je kroz moderiranje grupe bilo potrebno spriječiti da ekstrovertirani sudionici radionice preuzimaju odluke i energiju grupe, brinuti da grupa zadržava fokus na prethodno definiranim temama, valorizirati s grupom sve segmente četiri idejne skice i, prema dogovoru, filtrirati ih i uklopiti u konačno idejno rješenje te pri nedoumicama i nejasnim ishodima donositi odluke jednostavnim glasanjem - podizanjem ruke.
Prvi korak je bilo glasanje svih prisutnih za najbolje rješenje, no sva četiri rada su dobila približno jednak broj glasova tako da nije bilo moguće izdvojiti jedno rješenje i doraditi ga do konačnog idejnog rješenja. Kroz raspravu koja je uslijedila iskristalizirala su se dva koncepta i stvorena je nova namjera da grupa odabere i razradi jedan koncept. Međutim, ponovnim glasanjem oba koncepta su dobila identičan broj glasova. Bez odabranog idejnog rješenja ili koncepta koji bi se razradio do konačnosti pojavio se izazov prilagođavanja rada grupe na licu mjesta. Analizirana su ponovno sva četiri rada i filtrirani su prioriteti. Također su ponovo uzeti u obzir svi rezultati OPERA-e, odnosno prethodno definiran projektni zadatak koji je ponovno valoriziran. Naposljetku je konačno izrađeno idejno rješenje vrlo uspješno, ravnopravno i participativno objedinilo cjelokupna razmišljanja iznesena kroz četiri varijante.
Pozitivne reakcije svih sudionika nakon završetka radionice potvrdile su važnost ovakvog načina rada i teme radionice. Struktura radionice bila je jasno definirana i kao takva se može primijeniti u sličnim projektima. Istovremeno, struktura je fleksibilna i može se prilagoditi drugačijim zadanim uvjetima kao što su vremenski okvir, broj sudionika, zadano područje itd. Tijekom radionice podignuta je svijest grupe o participativnom planiranju i njegovoj važnosti, posebno u danom slučaju planiranja javnih gradskih prostora. Sudionici radionice su stekli nova znanja te ih mogu u budućnosti primjenjivati u svom okruženju pri rješavanju sličnih izazova.
Radionica u Koprivnici je uspjela i očekujemo sljedeću fazu, izradu projektne dokumentacije na temelju rezultata radionice.
Maja Kireta, dipl.ing.arh.
Submitted by emarko on