Kako gradovi smislenim angažmanom javnosti mogu vratiti povjerenje u politiku?

Političarima ćemo oprostiti što se žele odreći takve konzultacije s narodom, bojeći se kontra reakcije koja se često karakterizira kao sukob između “običnih ljudi“ s jedne strane i “elite“ s druge. Kako god, bilo bi pogrešno ignorirati činjenicu da se iza podrške populističkim strankama i razloga za to nalazi iskrena želja da se glas naroda čuje. U Ujedinjenom Kraljevstvu velika većina ljudi osjeća da izabrani predstavnici ne poštuju njihove želje. Prema posljednjim trendovima povjerenja građana u političare i vladajuće diljem Europe, ne bi bilo iznenađujuće naći iste rezultate bilo gdje drugdje. Koristiti njihove želje na smislenije i konstruktivnije načine je izazov. 

Još jedan URBACT-ov blog članak ispitao je na koje se načine europski gradovi suočavaju s tim izazovima. Međutim, to ćemo označiti kao inspiraciju, europskim liderima ne nedostaje takvih primjera iz Kanade i Australije, dvije zemlje koje su uspješno eksperimentirale s direktnijim uključivanjem običnih građana u javno donošenja odluka tijekom zadnjeg desetljeće. U nadolazećoj knjizi Presuda naroda: Dodavanje glasova informiranih građana javnom donošenju odluka (Rowman i Littlefield), razmatra se legitimnost i učinak javnog donošenja odluka od strane ministara, gradonačelnika, vijećnika i voditelja drugih javnih tijela u više od 50 slučajeva gdje su obični građani imali ključnu ulogu kroz konkretnu demokratsku inovaciju: dugoročni proces uključivanja u donošenje odluka.

U svim ovim primjerima, gradske vlasti pitale su 50-ak nasumično odabranih građana da daju konkretne, mjerljive, realne i troškovno definirane preporuke u slučaju nedoumica kod provedbe pojedinih strategija. Sastali su se četiri do šest puta tijekom dva do tri mjeseca, saslušali stručnjake i dionike, promišljali jedni s drugima, razmatrali ideje, pronalazili zajedničke interese i slali svoja mišljenja javnim vlastima. Uključivanjem šire međusektorske populacije – umjesto samo najglasnijih – i davanjem im vremena i resursa za razmatranje problema iz svih kutova, javne vlasti potaknule su dogovorni pristup donošenju odluka i dobile legitimnost za donošenje važnih odluka.

Otprilike polovica tih dugoročnih procesa donošenja odluka dolazi iz gradova gdje vodstvo grada raspolaže važnim budžetom i širokom moći. Druga polovica dolazi većinom s regionalnih razina, s nekoliko primjera na nacionalnoj razini. Primjeri sežu od 10-godišnjeg razvoja proračuna Melbournea od 10 milijardi dolara do planiranja 30-godišnje strategije infrastrukturnih ulaganja u državi Viktoriji i nadogradnje zakonskih regulativa oko upravljanja stanovima u državi Ontario na temelju prijedloga vlasnika i stanovnika. Također, tu su i primjeri propitkivanja kako kreirati siguran i zabavan noćni život u Adelaideu i Sydneyu te nadogradnje biciklističke infrastrukture kako bi automobili i bicikli mogli dijeliti ceste na siguran način. Trenutno, postoji dugoročna grupa od 28 nasumično odabranih stanovnika Toronta koji su pokrenuli Panel za pregled planiranja Grada Toronta gdje savjetuju gradski odjel za planiranje o različitim dugoročnim planovima.

Jedan od primjera gdje je navedeno detaljnije prikazano je Panel građana u Melbourneu. Oni su 2014. godine pitali za mišljenje grupu nasumično izabranih građana s ciljem postizanja dogovora oko toga kako Melbourne može ostati jedan od najpogodnijih gradova za život na svijetu uz istovremeno održavanje jake financijske pozicije u budućnosti. Osam tisuća ljudi iz svih dijelova grada nasumično je pozvano na sudjelovanje. Od njih dvije tisuće koji su bili zainteresirani, odabrali su 45 članova Panela vodeći računa o pravilnoj zastupljenosti dobnih skupina, spolova, različite platežne moći i mjesta stanovanja, osiguravajući time dobar balans socio-ekonomskih karakteristika.

Panel građana sastao se 5 puta – jednom svaka tri tjedna od kolovoza do studenog 2014. godine. Tijekom tog vremena definirali su principe kojima će se voditi kroz svoj rad, saslušali su velik broj stručnjaka i dionika, raspravljali s članovima svojih obitelji i prijateljima između sastanaka, odredili prioritete i odvagali različite modele financiranja. Za uvrštavanje prijedloga u završni dokument zahtijevali su većinu od 80% kod glasanja unutar grupe. Panel građana u Melbourneu kreirao je 11 konkretnih prijedloga koje su uputili gradskom vijeću i predstavili direktno gradonačelniku i gradskim vijećnicima.

Njihovi prijedlozi sezali su od povećanog financiranja suočavanja s klimatskim promjenama (u obliku vertikalnih vrtova, solarnih panela, gospodarenja otpadom i recikliranja npr.) preko petogodišnjeg plana za kreiranje više biciklističkih staza i fizičkih barijera u gradu i smanjenja potrošnje na nove kapitalne poslove za 10% kroz 10 godina do podizanja stopa za 2,5% godišnje tijekom idućih 10 godina.

Gradsko vijeće je razmotrilo prijedloge Panela građana kroz nekoliko mjeseci te 30. lipnja 2015. objavilo konačan 10-godišnji financijski plan, sedam mjeseci nakon prvog sastanka Panela. Na konačan financijski plan „velikog utjecaja imao je Panel građana, tijelo od 43 člana kreirano s ciljem savjetovanja o potrošnji i prioritetima u sljedećem desetljeću“ (Grad Melbourne, 2015.). Prihvaćajući 10 od 11 ključnih preporuka Panela, gradsko vijeće objasnilo je razloge prihvaćanja odnosno odbijanja za svaku od njih. U finalnoj publikaciji plana sve preporuke Panela su navedene u neizmijenjenom obliku, s 'da' ili 'ne' stupcem i objašnjenjem sa strane. 

Panel građana u Melbourneu bilo je jedno od najuspješnijih građanskih tijela u Australiji zbog brojnih razloga: problem je bio jasan, a gradsko vijeće je bilo otvoreno za slušanje prijedloga Panela i prihvatilo je većinu njih, zatvorivši tako proračunsku rupu, veliku između 800 i 900 milijuna australskih dolara.

Jedna od najvećih snaga ove metoda uključivanja građana je omogućavanje sudionicima razvijanja razumijevanja ograničenja i kompromisa koji su dio donošenja odluka, više nego drugi oblici direktne demokracije koji ili pojednostavljuju problem ili pozovu sudionike da izraze želje na koje ne dobe povratnu informaciju. Dugoročni procesi uključivanja u donošenje odluka dopuštaju javnim vlastima da se odnose prema građanima kao resursu koji se može koristiti za korisne, pragmatične ideje, umjesto za smanjenje rizika. U vrijeme kad je povjerenje u političare nisko, pružajući građanima značajnu priliku za doprinos kreiranju politika koje se tiču njih i njihove zajednice, može se dugoročno vratiti to povjerenje.

By Claudia Chwalisz