Iskustva Varaždina u URBACT-u - intervju s Gorankom Grgić i Majom Kireta

“Come in!“ je Mreža za transfer koja za cilj ima transferiranje dobre prakse iz Ujbude (distrikt u Budimpešti), a koja se temelji na mobilizaciji građana i naglašavanju uloge građana na polju urbanog upravljanja, kroz podizanje svijesti o vrijednostima izgrađene baštine kako bi se smanjila socijalna izolacija. Osim Varaždina, praksu će transferirati i Gheorgheni (Rumunjska), Forli (Italija), Pori (Finska), Plasencia (Španjolska) i Varšava (Poljska). 

Ovo je druga URBACT-ova mreža u kojoj sudjelujete. Kako i zašto ste se, nakon MAPS-a, odlučili za sudjelovanje i u ovoj mreži?

Goranka: Presudilo je što smo dobili konkretan poziv od vodećeg partnera za uključivanje te to što smo imali jako dobra iskustva iz prvog projekta, koji nam je pokazao na koji način možemo osvijestiti naše građane, a istovremeno i podići kapacitete gradske uprave.

Budući da ste jednu mrežu uspješno proveli, a drugu provodite, možemo li reći koja je konkretna korist za gradsku upravu od URBACT-ovih mreža? Jeste li naučili nešto novo, promijenili nešto u svojem radu?

Goranka: Naučili smo puno, upoznali smo puno zanimljivih ljudi te smo naišli na puno zanimljivih rješenja koja nismo imali u Varaždinu prije toga. Neka od tih rješenja smo počeli i primjenjivati. Izdvojila bi participativni pristup koji u ovom drugom projektu puno lakše primjenjujemo, upravo zahvaljujući tom iskustvu.

Sada već imate iskustva u radu s ULG-om. Ima li razlike u pristupu ULG-u u odnosu na prošlu mrežu?

Maja: Kad smo prvi put radili s ULG-om sve nam je bilo novo. Pristupili smo tome jako formalno i nismo bili opušteni. Uključili smo jako široki krug ljudi i mislili smo da svi koje smo pozvali moraju sudjelovati u radu grupe. To je ponekad rezultiralo napetošću i stvaralo formalnu atmosferu koja se tada kosila s primjenom URBACT-ovih alata koje smo koristili. Ovo je malo jednostavniji projekt, ali pristup je puno drugačiji. Kad vidimo da netko nije motiviran, ne inzistiramo da sudjeluje u radu grupe. Spontano su se izdvojili pojedinci koji žele raditi, žele doprinijeti i to se jako dobro vidi u promjeni energije u radu.

Koje izazove bi izdvojili u radu s ULG-om?

Maja: U ovom projektu imamo puno manje izazova, nego što je to bio slučaj s prvim projektom jer nam je tada puno toga bilo nepoznato. Jedan od većih izazova su volonteri, s obzirom na to da je ovaj projekt u velikoj mjeri fokusiran na njih, a u gradu ne postoji kultura volontiranj. Na kraju su se oni pojavili sami od sebe. Članovi ULG-a pokazuju na svakom koraku da im je stalo do projekta te oni sami uključuju i dovode volontere, kako se za to pojavljuje potreba.

Isto tako, velik nam je izazov da primijenimo bottom-up pristup. Važno je da ne guramo svoje ideje, što uključuje i ideje gradske vlasti. Tu moram pohvaliti zamjenicu gradonačelnika koja to jako dobro razumije i poštuje te pruža veliku podršku provedbi projekta. Cilj je da dionici osmisle svoje ideje i to nam za sad pruža određeni izazov za koji vjerujem da ćemo ga riješiti.

Napominjete kako je cilj da članovi ULG-a budu ti koji će kreirati ideje te sudjelovati u njihovoj provedbi. Kako su članovi konkretno uključeni u provedbu?

Maja: Budući da su nam aktivnosti u projektu fokusirane na određeni kvart, ciljano smo zvali institucije koje su vezane uz taj kvart – vrtić, škola, udruge… Oni su sami odlučili žele li se uključiti, doprinijeti projektu i dodatno se angažirati. Nakon što su se uključili, prepuštena im je izrada plana aktivnosti, a naša je uloga koordinirati cijelu priču i pomoći im u provedbi njihovih ideja. 

Cilj ovog projekta je prenijeti praksu iz Ujbude. Hoćete li ju u potpunosti preslikati sa svim njezinim elementima  ili će biti potrebna prilagodba u lokalni kontekst?

Goranka: Dobra praksa Budimpešta 100 je praksa koju je nemoguće u doslovnom obliku preslikati u Varaždin, prije svega zbog razlike između Budimpešte i Varaždina. Međutim, bit projekta nije preslikavanje prakse u fizičkom obliku već povezivanje ljudi. Najvažnije je prenijeti duh zajedništva i volonterizma te načina na koji će se ljudi uključiti u projekt i oni sami doprinijeti uspjehu projekta.

U Ujbudi se projekt fokusira na zgrade koje su iste starosti, izgrađene u istom stilu i sl. i to je ta poveznica između zgrada. Mi smo se odlučili fokusirati na kvart koji ima svoju povijest pa je poveznica između tih zgrada činjenica da se nalaze u istom kvartu, poveznica su ljudi koji žive u tim zgradama. Naš cilj je približiti građanima povijest tog kvarta i podići svijest o vrijednosti tih zgrada koje možda, na prvu, izgledaju sve isto.

Maja: Mi ćemo tu praksu preslikati u najvećoj mogućoj mjeri, a prilagodba će najviše biti u području toga da mi ne ulazimo u zgrade. Mi smo odabrali kvart koji se sastoji isključivo od stambenih zgrada i u njih ne ulazimo fizički. Međutim, to ćemo riješiti na način da repliku jednog stana iznesemo van, u park, u obliku velike makete, što će posjetiteljima omogućiti dobar i zanimljiv pregled.

Budući da se mreža sastoji od više gradova koji imaju isti cilj – transferirati dobru praksu iz Ujbude, je li moguće nešto naučiti i od tih gradova koji imaju isti zadatak kao i vi?

Maja: Svakako. Svaki posjet tim gradovima i svaki razgovor s njihovim predstavnicima daje nam neke nove ideje i poglede na isti izazov. U tom dijelu smo spojili neke svoje ideje s načinom na koji su oni riješili tu situaciju. Na primjeru mađarskog grada vidjeli smo da se jednostavno i jeftino može, pomoću gradnje privremene instalacije u prostoru od drveta koja istovremeno služi i kao središnje mjesto okupljanja i izlaganja, doskočiti izazovu nemogućnosti fizičkog ulaska u zgrade. To je još veliki benefit ovakvog načina rada u mrežama gdje od svakog partnera možemo nešto naučiti, vidjeti njihove ideje, ali i učiti na njihovim greškama.

Glavne lokalne aktivnosti ovog trenutnog projekta održat će se u obliku urbanog festivala koji će promovirati arhitekturu. Što konkretno očekujete da će se time promijeniti u Varaždinu?

Goranka: Očekujemo da ćemo promijeniti svijest građana, da ćemo ih približiti njihovim zajednicama te da ćemo povezati pojedince koji žive u susjednim zgradama, a međusobno se ne poznaju. Očekujemo da će postati svjesni da je njihov kvart vrijedan, da vrijedi ulagati u međuljudske odnose, da vrijedi ulagati u zajednicu u kojoj živimo, jer se samo zajedništvom može uspjeti i ići naprijed, prema ostvarivanju boljih uvjeta za život.

Čuli smo da u budućnosti planirate istu praksu primijeniti i u drugim kvartovima. Kako planirate riješiti izazov o održivosti ovog projekta, s obzirom na to da će u različitim kvartovima biti različiti dionici?  Ima li Grad interesa u tome da se takve aktivnosti provode i nakon završetka projekta?

Maja: Jezgra dionika trebala bi ostati ista, bez obzira na kvart, i ta jezgra će osigurati samu održivost. Ostali dionici će se mijenjati, ovisno o lokaciji te će oni imati ulogu pridruženih članova.  Cilj je da članovi koji čine jezgru prenose iskustva novim uključenim partnerima te da u hodu povećamo grupu koja čini tu jezgru, kako će sami članovi iskazivati interes za to.

Goranka: Smatram da nije pitanje ima li Grad interesa, nego imaju li građani interesa u provedbi ovakvog projekta. Ja osobno smatram da imaju, a Grad će se uključiti u buduće aktivnosti koje građani po svojim kvartovima budu predlagali. Koje će to biti aktivnosti, ovisi isključivo o građanima. Na taj način možemo podići razinu volontiranja u gradu, povezanost u zajednici i pridonijeti boljem životu građana u zajednici.