Društvene igre u službi razvoja grada

Cilj projekta Playful Paradigm (Razigrana paradigma) u kojem je sudjelovao Novigrad je širenje dobre prakse na europskoj razini koja se temelji na primjenama elementa igre, tj. na tzv. gamifikaciji, kako bi se poticala socijalna inkluzija te zdrav i održiv način života. Ovim se projektom u sedam europskih gradova želi ponovo primijeniti – uz prilagodbu ako je ona potrebna - dobru praksu razvijenu u gradu Udine. Dobre prakse koje je Novigrad odlučio implementirati u sklopu Plana transfera su razne igre i događaji, odnosno aktivnosti, koji uključuju igru, uključivanje škola u aktivnosti i razigrani projekti za lokalnu zajednicu. Kako kaže Corinne Pozzecco iz Upravnog odjela za poslove gradonačelnika, opće poslove i društvene djelatnosti Novigrada, ovo je za Grad bila sjajna prilika da se usvoje novi i inovativni načini za povezivanje ljudi putem igara i igranja. Element igre može dodatno začiniti događaje čiji je cilj jačanje socijalne uključivosti i promoviranje zdravog životnog stila.

Igra kao dio razvojne strategije grada

Grad Udine su čak u razvojnu strategiju grada uključile igre, a kako je to napravljeno pojasnila je Morena Moferdin, ravnateljica Gradske knjižnice Novigrad-Cittanova te članica i koordinatorica lokalne skupine dionika. Moferdin navodi da su Udine s primjenom igre u javnosti počele kako bi doprinijele „rješavanju dva tada uočena problema: mentalno zdravlje kao posljedica starenja populacije i kockanja mladih i odraslih u kafićima i automat klubovima. Društvene, javne igre, same po sebi pozivaju na zajedništvo, aktivnost, izvlače ljude iz domova i pozivaju na interakciju i komunikaciju i na međugeneracijsko razumijevanje“, kaže Moferdin, te ističe da je kod provođenja ovakvih aktivnosti dobro najprije znati koje probleme želite riješiti u zajednici, jer igra nije u ovom slučaju sama sebi svrha.

„Igre se mogu koristiti u razvoju grada da se građane osvijesti na pojedine dijelove grada koji su zapušteni, kako bi ih se revitaliziralo, i kako bismo građane naveli da razmišljaju o svom gradu i sudjeluju u rješavanju problema“, kaže Moferdin, a ovu mogućnost ističe i Pozzecco. Može se, kaže ona, promatrati gdje se građani prirodno okupljaju, gdje se događa javni život, koji su to točno parkovi i ulice. Potom se te dijelove grada, kako i Moferdin ističe, može revitalizirati, primjerice zatvoriti za promet i vratiti građanima. Igra se ne treba promatrati linearno, kao puko igranje s djecom ili aktivnost koja uključuje samo njih, već se može koristiti za više ciljeve, smatra Pozzecco. Recimo, igre se mogu koristiti i u radu s našim starijim sugrađanima (igre poput Memoryja dobre su i borbi s Alzheimerovom bolešću!) kojima je također u pandemiji bilo teško.

Korist igara u radu sa starijima ističe i Moferdin koja kaže da, s obzirom na činjenicu da u Novigradu postoji i dom umirovljenika, „svakako provedive igre koje potiču mentalnu aktivnost i zdravlje sa štićenicima“.

L kao ludoteka, l kao ludobus

Na studijskim putovanjima u Udinama i Parizu Moferdin je imala prilike vidjeti i igroteke (toy library, ludotheque) i način njihovog funkcioniranja te je sudjelovala na predavanjima o tradiciji i važnosti igroteka u francuskom društvu. Igroteka, koje mogu biti gradske ili mogu biti organizirane od strane udruga, razlikuju se od knjižnica. Dok su ove potonje mjesta za tihi rad, učenje, čitanje i stvaranje, igroteke su glasne te ne bi smjele biti u istom prostoru. Kao što se u biblioteci posuđuju knjige i časopisi, u Ludoteci se posuđuju razne igre i igračke. Važno je to za djecu jer se tako i van odgojno-obrazovnih ustanova uče dijeljenju i čuvanju stvari, razvijaju se razne socijalne vještine, a izbjegava gomilanje i nakupljanje igračaka. Značajna je to i financijska ušteda za roditelje.

Igroteka u Francuskoj ima mnogo i one se nalaze u odvojenim prostorima, a često i lokacijama u odnosu na knjižnice. Do sela koji nemaju igroteka (mjesta od oko 200 stanovnika) dolazi se ludobusevima tako da su mnoga mala mjesta dobro premrežena. Moferdin dodaje da Francuska ima dugu tradiciju igroteka i edukacije animatora koje u njima rade. „Igroteke su često smještene u naseljima novih imigrantskih obitelji i tamo sudjeluju u socijalnoj integraciji osoba koje dolaze iz različitih krajeva svijeta. Ovdje možemo pronaći društvene igre, Lego kockice, strateške igre, igre za najmlađe, a čak i videoigrice za tinejdžere u posebnim prostorijama“, istaknula je. Pozzecco dodaje da zbog činjenice da je Novigrad mali grad, nisu mogli preslikati niti dobru praksu ludoteka, niti onu ludobuseva. Preuzeli su, međutim, toolkit kojega je izradio glavni partner na projektu, s uputama kako bi trebao izgledati proces upravljanja ludotekama, preveli sve na hrvatski i talijanski te tako omogućili prijenos znanja i napravili diseminaciju dobre prakse.

Igra kao interakcija, a to je teško ostvariti u vrijeme pandemije

Najveći izazov, kao i većini, predstavljala je pandemija koronavirusa. Moferdin ističe da su odabrani moduli koje su željeli adaptirati i transferirati uključivali socijalnu interakciju, uključivanje škola i organizaciju događanja koja su zadnjih više od godinu dana zabranjena, odnosno vrlo ograničena. Ipak je u samoj srži igre interakcija, druženje, blizina, povezivanje, a ne (fizička) distanca. Dodaje i da se ULG nije mogao sastajati i zaživjeti u onom obliku kako su sudionici željeli i zamišljali upravo radi lockdowna. „Bilo je potrebno potpuno redizajnirati koncept događanja i implementacije projekta, stoga smo se orijentirali na pisanje članaka online, a koncentrirali sve planirane evente za kraj projekta, za vrijeme diseminacije“, istaknula je. Ovaj problem i izazov podcrtava i Pozzecco koja kaže da imali sve predispozicije za uistinu jaku lokalnu grupu dionika, ali je komunikacija u uvjetima pandemije nažalost bila otežana.

S obzirom na to da je cilj igru uključiti u prijenosu znanja, s manje klasičnih ex-katedra predavanja, u svibnju će se održati predavanja i radionice „Terapija igrom“ te sajam razmjene dječjih igračaka i knjiga. Sve o planiranim predavanjima pojasnila je Branka Mihaljinec iz agencije Premium Image, u projektu zadužena za komunikaciju i promociju događaja. Ciljana skupina na predavanjima su, kako je objasnila Mihaljinec, korisnici koji rade s djecom, roditelji, skrbnici, a želja je potaknuti na razvoj dodatnih vještina i znanja koje mogu utjecati na odgoj djece. I oni su se pri organizaciji događaja susreli s izazovima, a najveći je bio provođenje i organiziranje događaj uz pridržavanje svih epidemioloških mjera kako bi se spriječilo širenje zaraze među korisnicima.

„Broj sudionika je limitiran, ali koristeći nove medije, pružit ćemo priliku da i ostali koji nisu sudjelovali pogledaju cijelo predavanje i radionicu online putem društvenih medija“ kaže Mihaljinec te dodaje da od predavanja i radionice očekuju da sudionike senzibiliziraju na važnost igre u odrastanju, ali i da nauče nove načine uspostavljanja odnosa s vlastitom djecom kroz igru. „Terapeutska igra sadrži elemente koji se koriste u samoj terapiji igrom - to su vještine poput empatičkog reflektiranja u igri, riječi ohrabrivanja, te postavljanju granica tako da dijete učimo da preuzme odgovornost. Ovaj način igre se jako isplati, jer ovim tipom igre možemo upoznati dijete i njegov unutrašnji svijet na posve drugi način“, kaže. S obzirom na to da djeca predškolske dobi nemaju tako dobro razvijen govor te njihov spoznajni razvoj još nije završen, „igra je dobar izvor informacija, koji nam omogućuje da saznamo što se s djetetom događa. Dijete spontano projicira ono što je vidjelo, čulo, doživjelo, što znači da ćemo, budemo li promatrali igru i uključili se u igru po djetetovu pozivu i njegovim uputama, bez puno pitanja, educiranja i slično, vrlo vjerojatno steći dojam o tome što se događa s djetetom. Empatički reflektirati doista je vještina – ona zahtijeva iskren interes, uživljavanje u tuđu situaciju i potpunu prisutnost ovdje i sada“, pojasnila je.

Igra svugdje i za sve

Moferdin još dodaje da su projektom uvidjeli da igra nije nešto što je striktno vezano za djetinjstvo ili razigranost. „Počeli smo unositi elemente igre gdje god je to moguće, recimo, kada se organizira neka radionica ili predavanje u sklopu nekog drugog projekta, dodaje se i igra kao metodologija prijenosa znanja“, kaže. Na sličnom je tragu i Pozzecco koja ističe da će nastojati u budućnosti svaki veći događaj koji će se organizirati od strane grada ili Turističke zajednice uključivati i kutak vezan za igru. Novigradu će ovo posebice koristiti jer se, između ostaloga, planira brendirati kao turistički grad orijentiran prema obiteljima i djeci, a za neka bolja vremena sanja se i o prostoru s društvenim igrama za građane Novigrada i svakako neku povremenu javnu aktivnost-igru u centru grada van ljetnih mjeseci, kako je rekla Moferdin.